| Данило 5:1-31 |
| 1. Car Valtasar učini veliku gozbu tisući knezova svojih, i pijaše vino pred tisućom njih. |
| 2. Napiv se vina Valtasar zapovjedi da se donesu sudovi zlatni i srebrni, koje bješe odnio Navuhodonosor otac mu iz crkve Jerusalimske, da iz njih piju car i knezovi mu, i žene njegove i inoče njegove. |
| 3. I donesoše zlatne sudove koje bjehu odnijeli iz crkve doma Gospodnjega u Jerusalimu, i pijahu iz njih car i knezovi njegovi, žene njegove i inoče njegove; |
| 4. Pijahu vino, i hvaljahu bogove zlatne i srebrne i mjedene i drvene i kamene. |
| 5. U taj čas izidoše prsti ruke čovječije, i pisahu prema svijetnjaku po okrečenom zidu od carskoga dvora, i car vidje ruku koja pisaše. |
| 6. Tada se promijeni lice caru, i misli ga njegove uznemiriše, i pojas se oko njega raspasa i koljena mu udarahu jedno o drugo. |
| 7. Povika car iza glasa; te dovedoše zvjezdare, Haldeje i gatare; i progovori car i reče mudarcima Vavilonskim: ko pročita ovo pismo i kaže mi što znači, onaj će se obući u skerlet, i nosiće zlatnu verižicu o vratu, i biće treći gospodar u carstvu. |
| 8. Tada pristupiše svi mudarci carevi; ali ne mogoše pročitati pisma niti kazati caru što znači. |
| 9. Tada se car Valtasar vrlo uznemiri i lice mu se sasvijem izmijeni; i knezovi se njegovi prepadoše. |
| 10. Dođe carica radi toga što se dogodi caru i knezovima njegovijem u kuću gdje bješe gozba, i progovori carica i reče: care, da si živ dovijeka! da te ne uznemiruju misli tvoje i da ti se lice ne mijenja. |
| 11. Ima čovjek u tvom carstvu, u kom je duh svetijeh bogova; i u vrijeme oca tvojega nađe se u njega vidjelo i razum i mudrost, kakova je u bogova, i car Navuhodonosor otac tvoj, care, postavi ga glavarem vračarima, zvjezdarima, Haldejima i gatarima; |
| 12. Jer velik duh i znanje i razum za kazivanje sanova i pogađanje zagonetaka i razmršivanje zamršenijeh stvari nađe se u Danila, kojemu car nadje ime Valtasar; neka sada dozovu Danila, i on će kazati što znači. |
| 13. Tada Danilo bi doveden pred cara. Car progovori Danilu i reče: jesi li ti Danilo između roblja Judina koje dovede iz Judejske car otac moj? |
| 14. Čuh za tebe da je duh svetijeh bogova u tebi, i vidjelo i razum i mudrost velika da se nađe u tebe. |
| 15. A sada su dovedeni preda me mudarci, zvjezdari, da pročitaju pismo i kažu mi što znači; ali ne mogu da kažu što to znači. |
| 16. A za tebe ja čuh da možeš protumačiti, i zamršene stvari razmrsiti. Ako dakle možeš pročitati ovo pismo i kazati mi što znači, obući ćeš se u skerlet, i zlatnu verižicu nosićeš o vratu, i bićeš treći gospodar u carstvu. |
| 17. Tada odgovori Danilo i reče pred carem: darovi tvoji neka tebi, i podaj drugomu poklone svoje; a pismo ću ja pročitati caru i kazati što znači. |
| 18. Care, Bog višnji dade carstvo i veličinu i slavu i čast Navuhodonosoru ocu tvojemu. |
| 19. I od veličine koju mu dade svi narodi, plemena i jezici drktahu pred njim i bojahu ga se; ubijaše koga hoćaše, i ostavljaše u životu koga hoćaše, uzvišivaše koga hoćaše, i poniživaše koga hoćaše. |
| 20. Ali kada mu se podiže srce i duh mu se posili u oholosti, bi smetnut s carskoga prijestola svojega, i uzeše mu slavu. |
| 21. I bi prognan između ljudi i srce mu posta kao u zvijeri, i stan mu bijaše s divljim magarcima, hraniše ga travom kao goveda, i rosa nebeska kvasi mu tijelo, dokle pozna da Bog višnji vlada carstvom ljudskim, i koga hoće postavlja nad njim. |
| 22. A ti, Valtasare, sine njegov, nijesi ponizio srca svojega premda si znao sve ovo. |
| 23. Nego si se podigao na Gospoda nebeskoga, i sudove doma njegova donesoše preda te, i piste iz njih vino ti i knezovi tvoji, žene tvoje i inoče tvoje, i ti hvali bogove srebrne i zlatne, mjedene, gvozdene, drvene i kamene, koji ne vide niti čuju niti razumiju, a ne slavi Boga, u čijoj je ruci duša tvoja i svi putovi tvoji. |
| 24. Zato od njega bi poslana ruka i ovo pismo bi napisano. |
| 25. A ovo je pismo napisano: MENE, MENE, TEKEL, UFARSIN. |
| 26. A ovo znače te riječi: MENE, brojio je Bog tvoje carstvo, i do kraja izbrojio. |
| 27. TEKEL, izmjeren si na mjerila, i našao si se lak. |
| 28. FERES, razdijeljeno je carstvo tvoje, i dano Midijanima i Persijanima. |
| 29. Tada zapovjedi Valtasar, te obukoše Danila u skerlet, i metnuše mu zlatnu verižicu oko vrata, i proglasiše za nj da je treći gospodar u carstvu. |
| 30. Istu noć bi ubijen Valtasar car Haldejski. |
| 31. A Darije Midijanin preuze carstvo, i bješe mu oko šezdeset i dvije godine. |
| Данило 6:1-28 |
| 1. Svidje se Dariju te postavi nad carstvom sto i pedeset upravitelja da budu nad svijem carstvom; |
| 2. A nad njima tri starješine, od kojih jedan bješe Danilo, kojima će upravitelji davati račune da ne bi caru bilo štete. |
| 3. A taj Danilo nadvišivaše starješine i upravitelje, jer u njemu bješe velik duh i car mišljaše da ga postavi nad svijem carstvom svojim. |
| 4. Tada starješine i upravitelji gledahu kako bi našli što da zabave Danilu radi carstva; ali ne mogahu naći zabave ni pogrješke, jer bješe vjeran, i ne nalažaše se u njega pogrješke ni mane. |
| 5. Tada rekoše oni ljudi: nećemo naći na toga Danila ništa, ako ne nađemo što na nj radi zakona Boga njegova. |
| 6. Tada dođoše starješine i upravitelji k caru, i rekoše mu ovako: Darije care, da si živ dovijeka. |
| 7. Sve starješine u carstvu, poglavari i upravitelji, vijećnici i vojvode dogovoriše se da se postavi carska naredba i oštra zabrana da ko bi se god zamolio za što kome god bogu ili čovjeku za trideset dana osim tebi, care, da se baci u jamu lavovsku. |
| 8. Zato, care, postavi tu zabranu i napiši da se ne može promijeniti, po zakonu Midskom i Persijskom, koji je nepromjenit. |
| 9. I car Darije napisa knjigu i zabranu. |
| 10. A Danilo kad dozna da je knjiga napisana, otide svojoj kući, gdje bijahu otvoreni prozori u njegovoj sobi prema Jerusalimu, i padaše na koljena svoja tri puta na dan i moljaše se i hvalu davaše Bogu svojemu kao što činjaše prije. |
| 11. Tada se sabraše oni ljudi, i nađoše Danila gdje se moli i pripada Bogu svojemu. |
| 12. I otidoše te rekoše caru za carsku zabranu: nijesi li napisao zapovijest, da ko bi se god zamolio kome god bogu ili čovjeku za trideset dana, osim tebi, care, da se baci u jamu lavovsku? Car odgovori i reče: tako je po zakonu Midskom i Persijskom, koji je nepromjenit. |
| 13. Tada odgovoriše i rekoše caru: Danilo, koji je između roblja Judina, ne haje za te, care, ni za zabranu koju si napisao, nego se moli tri puta na dan svojom molitvom. |
| 14. Tada car čuvši to ožalosti se vrlo, i naumi da izbavi Danila, i truđaše se do zahoda sunčanoga da ga izbavi. |
| 15. Tada oni ljudi sabraše se kod cara i rekoše caru: znaj, care, da je zakon u Midijana i Persijana da se nikakva zabrana i naredba, koju postavi car, ne mijenja. |
| 16. Tada car reče te dovedoše Danila i baciše ga u jamu lavovsku; i car progovori i reče Danilu: Bog tvoj, kojemu bez prestanka služiš, neka te izbavi. |
| 17. I donesoše kamen i metnuše jami na vrata, i car ga zapečati svojim prstenom i prstenom svojih knezova da se ništa ne promijeni za Danila. |
| 18. Tada otide car u svoj dvor, i prenoći ne jedavši niti dopustivši da mu se donese što čim bi se razveselio, i ne može zaspati. |
| 19. Potom car usta ujutru rano i otide brže k jami lavovskoj. |
| 20. I kad dođe k jami, viknu Danila žalosnijem glasom; i progovori car i reče Danilu: Danilo, slugo Boga živoga, Bog tvoj, kojemu služiš bez prestanka, može li te izbaviti od lavova? |
| 21. Tada Danilo reče caru: care, da si živ dovijeka! |
| 22. Bog moj posla anđela svojega i zatvori usta lavovima, te mi ne naudiše; jer se nađoh čist pred njim, a ni tebi, care, ne učinih zla. |
| 23. Tada se car veoma obradova tomu, i zapovjedi da izvade Danila iz jame. I izvadiše Danila iz jame, i ne nađe se rane na njemu, jer vjerova Bogu svojemu. |
| 24. Potom zapovjedi car, te dovedoše ljude koji bijahu optužili Danila, i baciše u jamu lavovsku njih, djecu njihovu i žene njihove; i još ne dođoše na dno jami, a lavovi ih zgrabiše i sve im kosti potrše. |
| 25. Tada car Darije pisa svijem narodima i plemenima i jezicima što življahu u svoj zemlji: mir da vam se umnoži. |
| 26. Od mene je zapovijest da se u svoj državi carstva mojega svak boji i straši Boga Danilova, jer je on Bog živi, koji ostaje dovijeka, i carstvo se njegovo neće rasuti, i vlast će njegova biti do kraja; |
| 27. On izbavlja i spasava, i čini znake i čudesa na nebu i na zemlji, on je izbavio Danila od sile lavovske. |
| 28. I taj Danilo bijaše srećan za carovanja Darijeva i za carovanja Kira Persijanca. |
| Псалми 136:10-26 |
| 10. Koji pobi Misir u prvencima njegovijem; jer je dovijeka milost njegova; |
| 11. Izvede iz njega Izrailja; jer je dovijeka milost njegova; |
| 12. Rukom krjepkom i mišicom podignutom; jer je dovijeka milost njegova; |
| 13. Koji razdvoji Crveno More; jer je dovijeka milost njegova; |
| 14. I provede Izrailja kroz sred njega; jer je dovijeka milost njegova; |
| 15. A Faraona i vojsku njegovu vrže u More Crveno; jer je dovijeka milost njegova; |
| 16. Prevede narod svoj preko pustinje; jer je dovijeka milost njegova; |
| 17. Pobi careve velike; jer je dovijeka milost njegova; |
| 18. I izgubi careve znatne; jer je dovijeka milost njegova; |
| 19. Siona cara Amorejskoga; jer je dovijeka milost njegova; |
| 20. I Oga cara Vasanskoga; jer je dovijeka milost njegova; |
| 21. I dade zemlju njihovu u dostojanje; jer je dovijeka milost njegova; |
| 22. U dostojanje Izrailju, sluzi svojemu; jer je dovijeka milost njegova; |
| 23. Koji nas se opomenu u poniženju našem; jer je dovijeka milost njegova; |
| 24. I izbavi nas od neprijatelja naših; jer je dovijeka milost njegova; |
| 25. Koji daje hranu svakomu tijelu; jer je dovijeka milost njegova; |
| 26. Slavite Boga nebeskoga; jer je dovijeka milost njegova. |
| Приче 29:12-13 |
| 12. Koji knez sluša lažne riječi, sve su mu sluge bezbožne. |
| 13. Siromah i koji daje na dobit sretaju se; obojici Gospod prosvjetljuje oči. |
| 2 Коринћанима 2:1-17 |
| 1. Ovo pak sudih u sebi da opet ne dođem k vama u žalosti. |
| 2. Jer ako ja činim žalost vama, ko je koji će mene veseliti osim onoga koji prima žalost od mene? |
| 3. I pisah vam ovo isto, da kad dođem ne primim žalost na žalost, a za koje bi valjalo da se veselim nadajući se na sve vas da je moja radost sviju vas. |
| 4. Jer od brige mnoge i tuge srca napisah vam s mnogijem suzama, ne da biste se ožalostili nego da biste poznali ljubav koju imam izobilno k vama. |
| 5. Ako li je ko mene ražalio, ne ražali mene, do nekoliko, da ne otežam svima vama. |
| 6. Jer je dovoljno takovome kar ovaj od mnogijeh. |
| 7. Zato vi nasuprot većma da opraštate i tješite, da takovi kako ne padne u preveliku žalost. |
| 8. Zato vas molim, utvrdite k njemu ljubav. |
| 9. Jer vam zato i pisah, da poznam poštenje vaše jeste li u svačemu poslušni. |
| 10. A kome vi što oprostite onome opraštam i ja; jer ja ako što kome oprostih, oprostih mu vas radi mjesto Isusa Hrista, |
| 11. Da nas ne prevari sotona; jer znamo šta on misli. |
| 12. A kad dođoh u Troadu da propovijedam jevanđelje Hristovo, i otvoriše mi se vrata u Gospodu, |
| 13. Ne imadoh mira u duhu svojemu, ne našavši Tita, brata svojega; nego oprostivši se s njima iziđoh u Maćedoniju. |
| 14. Ali hvala Bogu koji svagda nama daje pobjedu u Hristu Isusu, i kroz nas javlja miris poznanja svojega na svakom mjestu. |
| 15. Jer smo mi Hristov miris Bogu i među onima koji se spasavaju i koji ginu: |
| 16. Jednima dakle miris smrtni za smrt, a drugima miris životni za život. I za ovo ko je vrijedan? |
| 17. Jer mi nijesmo kao mnogi koji nečisto propovijedaju riječ Božiju, nego iz čistote, i kao iz Boga, pred Bogom, u Hristu govorimo. |