Postanka 47:1-31 |
1. Josip je otišao i rekao faraonu: »Moj otac i braća stigli su iz Kanaana sa stadima sitne i krupne stoke i svime što imaju. Sad su u kraju Gošen.« |
2. Zatim je poveo petoricu svoje braće i doveo ih pred faraona. |
3. Faraon je upitao njegovu braću: »Čime se bavite?« »Tvoje sluge su pastiri«, odgovore mu, »kao što su to bili i naši preci.« |
4. Nastavili su: »Došli smo neko vrijeme živjeti ovdje kao stranci jer je u Kanaanu strašna glad i nema paše za stada tvojih slugu. Zato, molimo te, dopusti svojim slugama da se nastane u kraju Gošen.« |
5. Faraon je rekao Josipu: »Budući da su ti došli otac i braća, |
6. Egipat ti je na raspolaganju. Nastani svog oca i braću u najboljem kraju zemlje. Neka žive u kraju Gošen. A ako znaš da među njima ima sposobnih, postavi ih za nadglednike moje stoke.« |
7. Zatim je Josip uveo svog oca Jakova i doveo ga pred faraona. Jakov je blagoslovio faraona, |
8. a faraon ga upita: »Koliko imaš godina?« |
9. Jakov mu odgovori: »Putujem zemljom 130 godina. Mojih je godina malo i bile su teške. Još nisu dostigle godine života mojih predaka.« |
10. Jakov opet blagoslovi faraona i ode. |
11. Tako je Josip nastanio svog oca i braću u Egiptu. Dao im je posjede u najboljem dijelu zemlje, u kraju gdje je bio grad Ramses, kao što je faraon zapovjedio. |
12. Josip je opskrbio hranom svog oca, braću i sve očeve ukućane, prema broju uzdržavanih članova. |
13. Glad je bila vrlo teška i nigdje u zemlji nije bilo hrane. I Egipat i Kanaan bili su iscrpljeni. |
14. Josip je sakupio sav novac od Egipćana i Kanaanaca dok su kupovali žito pa ga donio u faraonov dvor. |
15. Kad je u Egiptu i Kanaanu nestalo novca, svi su Egipćani došli Josipu i rekli: »Daj nam hrane ili ćeš na svoje oči gledati kako umiremo. Novca više nemamo.« |
16. »Onda dotjerajte svoju stoku«, rekao je Josip. »Ako nemate novca, dat ću vam hranu u zamjenu za stoku.« |
17. Tako su Josipu dotjerivali svoju stoku, a on im je davao hranu u zamjenu za konje, magarce i stada sitne i krupne stoke. Te ih je godine prehranio hranom koju je zamijenio za svu njihovu stoku. |
18. Nakon što je prošla godina, ponovo su došli sljedeće godine i rekli mu: »Gospodaru, ne možemo sakriti od tebe da smo potrošili sav novac, a i naša je stoka sad tvoja. Više ništa nije ostalo za vas, gospodaru, osim nas samih i naše zemlje. |
19. Trebamo li propasti na tvoje oči, i mi i naša zemlja? Kupi nas i našu zemlju u zamjenu za hranu pa ćemo zajedno sa svojom zemljom postati faraonovi robovi. Daj nam sjemena da preživimo, da ne bismo umrli i da zemlja ne bude opustošena.« |
20. Tako je Josip kupio svu obradivu egipatsku zemlju za faraona. Svi su Egipćani prodali svoja polja jer ih je pritisnula strašna glad. Zemlja je postala faraonova, |
21. a narod s kraja na kraj Egipta postao je njegovo roblje. |
22. Nije kupio jedino zemlju koja je pripadala svećenicima jer su oni dobivali redovan prihod od faraona i od njega živjeli. Zato nisu prodavali svoju zemlju. |
23. Josip je rekao narodu: »Budući da sam danas za faraona kupio vas i vašu zemlju, evo vam sjeme, pa zasijte polja. |
24. Ali, kad budete ubirali žetvu, jednu petinu morate dati faraonu, a četiri petine neka ostanu vama, kao sjeme za polja i kao hrana za vas, vaše ukućane i djecu.« |
25. Oni su rekli: »Gospodaru, spasio si nam život. Budući da si nam iskazao naklonost, bit ćemo faraonovi robovi.« |
26. Tako je Josip donio uredbu o zemlji u Egiptu, koja i danas vrijedi, da se petina žetve daje faraonu. Jedino zemlja svećenika nije pripala faraonu. |
27. Izraelci su se nastanili u Egiptu, u kraju Gošen. Ondje su stekli svoje posjede. Dobivali su mnogo djece i postali brojni. |
28. Jakov je živio u Egiptu sedamnaest godina pa je tako doživio stotinu četrdeset sedam godina. |
29. Kad se primaklo vrijeme njegove smrti, pozvao je svog sina Josipa i rekao mu: »Ako sam stekao tvoju naklonost, stavi ruku među moja bedra i obećaj da ćeš mi biti odan i vjeran: nemoj me sahraniti u Egiptu. |
30. Kad umrem i pridružim se svojim očevima, iznesi me iz Egipta i sahrani me u njihovoj grobnici.« »Učinit ću kako kažeš«, rekao je Josip. |
31. »Zakuni mi se«, rekao je, i Josip mu se zakleo. Tada se Izrael poklonio u znak zahvale na uzglavlju svog ležaja. |
Postanka 48:1-22 |
1. Nakon nekog vremena rekli su Josipu: »Otac ti je bolestan« pa je poveo svojih dvojicu sinova, Manašea i Efrajima, i otišao k njemu. |
2. Kad su Jakovu rekli: »Došao ti je sin Josip«, skupio je snagu i sjeo na svome ležaju. |
3. Jakov je rekao Josipu: »Bog Svemoćni pokazao mi se u Luzu u Kanaanu i blagoslovio me. |
4. Rekao mi je: ‘Učinit ću te plodnim i mnogobrojnim. Od tebe ću učiniti mnoštvo naroda i ovu ću zemlju dati zauvijek u posjed tvojim potomcima.’ |
5. Neka sad tvoja dvojica sinova, koja su ti se rodila u Egiptu prije nego što sam došao k tebi, budu moji. Neka Efrajim i Manaše budu moji, baš kao što su Ruben i Šimun moji. |
6. A djeca koja ti se rode nakon njih, neka budu tvoja. Neka se njihovo nasljedstvo vodi pod imenom njihove braće Efrajima i Manašea. |
7. Kad sam se vraćao iz Mezopotamije, na moju žalost, Rahela je umrla u Kanaanu dok smo još bili na putu za Efratu. Tako sam je sahranio pokraj puta za Efratu« (to jest Betlehem). |
8. Kad je opazio Josipove sinove, Izrael upita: »Tko su ovi?« |
9. A Josip odgovori ocu: »To su moji sinovi koje mi je ovdje dao Bog.« Tada je Izrael rekao: »Dovedi mi ih, da ih blagoslovim.« |
10. A Izraelove su oči bile slabe od starosti pa nije dobro vidio. Josip je doveo svoje sinove blizu njega, a njegov ih otac poljubi i zagrli. |
11. Izrael je rekao Josipu: »Mislio sam da više neću vidjeti tvoje lice, ali Bog mi je dao da vidim čak i tvoje potomstvo.« |
12. Josip ih je tada skinuo s očevog krila i poklonio se do zemlje. |
13. Zatim je uzeo obojicu i primaknuo ih Izraelu, Efrajima k Izraelovoj lijevoj ruci, a Manašea k desnoj. |
14. No Izrael je ispružio desnu ruku popreko i položio je na Efrajimovu glavu, iako je Efrajim bio mlađi. Zatim je prekrižio ruke i položio lijevu ruku na Manašeovu glavu, iako je Manaše bio prvorođeni. |
15. Tada je Izrael blagoslovio Josipa i rekao: »Bog kojem su služili moji očevi Abraham i Izak, Bog koji mi je pastir cijeloga mog života, |
16. anđeo koji me spašavao od svakog zla, neka blagoslovi ove dječake, da se po njima čuva sjećanje na moje ime i ime mojih očeva Abrahama i Izaka, i da ih ima mnogo na zemlji.« |
17. Kad je Josip vidio da je njegov otac položio svoju desnu ruku na Efrajimovu glavu, to mu nije bilo drago, pa mu je uzeo ruku da bi je premjestio s Efrajimove glave na Manašeovu. |
18. »Ne, oče«, rekao je. »Manaše je prvorođeni — na njegovu glavu položi desnu ruku.« |
19. Ali njegov je otac odbio i rekao: »Znam, sine, znam. I od njega će postati narod i on će postati velik. No njegov mlađi brat bit će veći od njega i od njegovih će potomaka postati mnoštvo naroda.« |
20. Tako ih je Izrael tog dana blagoslovio i rekao: »Po vama će Izraelci blagoslivljati druge. Govorit će: ‘Neka ti Bog bude dobar kao Efrajimu i Manašeu.’« Tako je Efrajima stavio ispred Manašea. |
21. Zatim je Izrael rekao Josipu: »Evo, uskoro ću umrijeti, ali Bog će biti s vama i vratit će vas u zemlju vaših predaka. |
22. A tebi dajem jedan dio više nego tvojoj braći: planinski kraj Šekem koji sam svojim mačem i lûkom oteo Amorejcima.« |
Psalmi 13:1-6 |
1. Voditelju zbora. Davidova pjesma. Do kada, BOŽE? Zar ćeš me stalno zanemarivati? Zar me nećeš niti pogledati? |
2. Dokad da živim s bolom u duši i stalno nosim tugu u srcu? Dokad će moj neprijatelj jačati? |
3. Pogledaj me, moj BOŽE, odgovori mi! Vrati me u život, ne dopusti da umrem. |
4. Jer, neprijatelj će reći da je pobijedio i veselit će se mome porazu. |
5. Ali u tvoju vjernost ja se uzdam. Bit ću sretan kad me spasiš. |
6. Tada ću pjevati BOGU jer je dobar prema meni. |
Izreka 4:18-19 |
18. Put pravednika je kao zora — sve jače sja do punog dana. |
19. A put zlikovaca je kao duboka tama — ni ne znaju na što se spotiču. |
Mateju 15:21-39 |
21. Isus je napustio to mjesto te otišao na područje Tira i Sidona. |
22. Približila im se neka žena, Kananejka iz toga kraja, i počela glasno zapomagati: »Smiluj mi se, Gospodine, Davidov Sine! Moja je kći opsjednuta zlim duhom i strašno pati.« |
23. Isus joj nije rekao ni riječi pa su mu prišli učenici i počeli ga moliti: »Otjeraj je, jer nas slijedi i viče za nama!« |
24. Isus im je odgovorio: »Ja sam poslan samo k izgubljenim ovcama izraelskog naroda.« |
25. Tada je žena prišla Isusu, poklonila mu se i rekla: »Gospodine, pomozi mi!« |
26. Isus joj je odgovorio: »Nije u redu djeci oduzeti kruh i baciti ga psima.« |
27. Ona je rekla: »Da, Gospodine, ali i psi jedu mrvice koje padnu sa stola njihovih gospodara.« |
28. Isus joj je tada odgovorio: »O, ženo, velika je tvoja vjera! Neka ti bude kako želiš!« I istoga je trena ozdravila njezina kći. |
29. Isus je tada krenuo odande i otišao na obalu Galilejskog jezera, a zatim se popeo na brdo i sjeo. |
30. Prišlo mu je silno mnoštvo, dovodeći hrome, slijepe, osakaćene, gluhonijeme i mnoge druge bolesnike. Položili su ih na zemlju do Isusovih nogu i on ih je ozdravio. |
31. Narod se divio kad je vidio da gluhonijemi govore, osakaćeni ozdravljaju, hromi hodaju, a slijepi gledaju, pa je slavio Izraelovog Boga. |
32. Isus je pozvao svoje učenike i rekao im: »Žao mi je naroda. Već su tri dana sa mnom, a nemaju što jesti. Ne želim ih odavde poslati gladne, da ne bi klonuli na putu.« |
33. Tada su mu učenici rekli: »Gdje bismo na ovako pustome mjestu nabavili dovoljno kruha da nahranimo toliki narod?« |
34. A on ih je upitao: »Koliko imate kruhova?« »Sedam kruhova i nekoliko ribica«, odgovorili su mu. |
35. Isus je naredio ljudima da sjednu na zemlju. |
36. Zatim je uzeo sedam kruhova i ribice, zahvalio Bogu i razlomio ih te ih dao učenicima, a učenici narodu. |
37. Svi su jeli dok se nisu nasitili. Učenici su zatim uzeli ostatke hrane i njima napunili sedam košara. |
38. Bilo je ondje četiri tisuće ljudi koji su jeli, ne ubrajajući žene i djecu. |
39. Nakon što je Isus poslao narod kući, ušao je u lađu i otišao na područje Magadana. |