Jobu 31:1-40 |
1. Savez sam sklopio sa svojim očima pa kako bih onda gledao za djevojkom? |
2. Što bi mi bio gore dio od Boga, kakva baština od Svemogućega u nebu? |
3. Ne ide li zlikovca nevolja i grješnika nesreća? |
4. Ne pazi li on na moje putove, ne broji li sve moje korake? |
5. Ako sam općio s lašcima, i ako je moja noga hitjela za prevarom, |
6. neka me izmjeri na pravoj vagi: Bog će upoznati moju nedužnost! |
7. Ako je moj korak zašao s puta, ako je moje srce pošlo za mojim očima, ako je za moje ruke prionula kakva ljaga, |
8. neka što ja posijem, drugi pojede, neka se iskorijeni što mi iznikne! |
9. Ako se moje srce dalo zaludjeti od žene, ako sam vrebao na vratima svojega susjeda, |
10. neka drugomu melje moja žena, neka se kakav stranac k njoj pridruži! |
11. Jer to bi bila sramota, opačina, kojoj treba suditi. |
12. To bi bio požar koji proždire do uništenja i iskorjenjuje sve moje imanje. |
13. Ako sam prezreo pravo svoga sluge, svoje sluškinje, kad su raspravljali sa mnom, |
14. što da učinim kad se Bog diže? Kad on potražuje, što da mu se odvrati? |
15. Nije li u majčinoj utrobi moj Stvoritelj stvorio i njega? Nije li nas obojicu on isti sazdao u majčinu krilu? |
16. Ako sam odbio želju siromasima i dao da venu oči udovici, |
17. i ako sam svoj zalogaj sam jeo, i nije sirota uzela od toga svoj dio |
18. ? a ja sam je kao otac odgajao od mladosti, od krila svoje majke vodio sam je, |
19. ako sam vidio ostavljene bez odjeće i siromaha bez pokrivala, |
20. i nisu mi zahvaljivala njegova bedra jer ga je ugrijalo runo mojih ovaca, |
21. ako sam ikada zamahnuo rukom na sirote, jer na vratima nađoh svoju pomoć, |
22. onda neka mi ispadne rame iz pleća, i moja ruka neka se otkine iz zglobova: |
23. Jer bi mi strašan bio kazneni sud Božji; kad bi on ustao, ne bih odolio. \ |
24. Ako sam polagao u zlato svoje nade i čistome zlatu govorio: uzdanje moje, |
25. ako sam se veselio što mi je posjed velik i što je već toliko stekla moja ruka, |
26. ako sam gledao sunce kako sja i mjesec kako ponosit hodi, |
27. ako se moje srce dalo potajno zaludjeti i ja mu poslao poljubac, |
28. i to bi bila krivnja koju treba suditi, jer sam zanijekao Boga u visini! |
29. Nisam se radovao padu svojega neprijatelja, i nisam se veselio kad bi ga zadesila nesreća; \ |
30. nikada ne dadoh svojim ustima da sagriješe tražeći njegov život s proklinjanjem. |
31. Zaista, moji suvremenici priznaše: “Tko se ne nasiti od njegova jela?” |
32. Stranac nije trebao vani noćiti; vrata su moja putniku bila otvorena. \ |
33. Ako sam, kao što čine ljudi, tajio svoje grijehe i krio svoju krivnju u njedrima svojim, |
34. jer sam se plašio velikoga mnoštva i bojao se prezira rodbine, onda bih zašutio i ne bih išao pred vrata. |
35. O, da bi me tko slušao! Ovdje je moj potpis! Svemogući neka mi odgovori! Tužba je mojih pravnih protivnika postavljena. |
36. Zaista, ja bih je uzeo na svoje rame i svezao bih je sebi kao častan vijenac. |
37. Kazao bih mu broj koraka, kao knez pristupio bih k njemu. |
38. Ako je moja njiva vikala na me, i ujedno njezine brazde plakale, |
39. ako sam jeo njezin plod bez plaćanja i ražalostio njezina gospodara? |
40. umjesto pšenice neka mi rodi trnje, mjesto ječma kukolj! Završeni su Jobovi govori. |
Jobu 32:1-22 |
1. Ona tri čovjeka prestaše odgovarati Jobu, jer je on sada bio pravedan u njihovim očima. |
2. Ali se tada raspali gnjev Elihua, Barakeelova sina, od Buza iz roda Ramova. Raspali se njegov gnjev na Joba, jer se prema Bogu smatrao pravednim. |
3. I na tri njegova prijatelja raspali se njegov gnjev, jer ne nađoše više odgovora, a Joba su ipak okrivljavali. |
4. Elihu je bio čekao sa svojim govorom Jobu, jer su oni po godinama bili stariji od njega. |
5. A kad Elihu vidje da ona tri čovjeka ne znaju više ništa odgovoriti, tad ga spopade gnjev. |
6. I Elihu, Barakeelov sin, iz Buza, progovori: “Doduše, ja sam još mlad godinama, a vi ste vremešni; zato sam bio bojažljiv i klonio sam se da vam pokažem svoje znanje. \ |
7. Mislio sam: Neka govori starost! Mnoge godine neka objave svoju mudrost! |
8. Ali samo duh koji je u čovjeku, samo dah Svemogućega, urazumljuje ga. |
9. Vremešni nisu uvijek mudri; ne znaju što je pravo jedino starci! \ |
10. Zato velim: poslušajte me! I ja hoću pokazati svoje znanje. |
11. Eto, čekao sam da vi sve izgovorite, slušao sam vašu mudrost dok ste nalazili prave riječi. |
12. Slijedio sam vas pažljivo; ali eto, nitko ne uvjeri Joba, nijedan od vas ne opovrgnu njegovu riječ! \ |
13. Ne govorite: naiđosmo na mudrost u njega! Samo Bog, a ne čovjek, može ga oboriti! |
14. Protiv mene nije upravio riječi; ja ga ne bih dočekao vašim govorima. \ |
15. Oni su pobijeđeni; ne mogu više ništa navesti; nestalo im je riječi. \ |
16. Hoću li još čekati kad eto više ne govore, kad stoje i ništa više ne odgovaraju?! |
17. Pa ću sad i ja odvratiti za se, i ja ću pokazati svoje znanje! |
18. Jer sam pun misli; u mojoj unutrašnjosti tjera me duh. \ |
19. Eto, unutrašnjost je moja kao mlado vino koje se drži zatvoreno; hoće se raspuknuti kao nov mijeh! \ |
20. Tako moram govoriti da mi odlane; moram otvoriti svoje usne da odgovorim. \ |
21. Ni za koga se ne zauzimam; ne govorim da se ikome svidim \ |
22. jer ne znam laskati. Inače bi me brzo smaknuo moj Stvoritelj. |
Psalmi 98:1-3 |
1. Psalam. Pjevajte Gospodu pjesmu novu, jer učini djela čudesna! Njegova desnica mu donese spasenje i sveta ruka njegova! |
2. Objavi Gospod svoje spasenje, pred poganima svoju pravednost objavi. |
3. Spomenu se svoje dobrote i vjernosti prema domu Izrćlovu. Svi krajevi zemlje gledaju spasenje Boga našega. |
Izreka 23:17-18 |
17. Neka tvoje srce ne revnuje zbog grješnika, nego vazda zbog Gospodnjega straha! |
18. Zaista, ima budućnost, i tvoja se nada ne će osramotiti. |
1 Korinæanima 2:1-16 |
1. I ja, kad dođoh k vama, braćo, ne dođoh s visokim govorom ili mudrošću navješćivati vam Božje otajstvo. |
2. Jer sam odlučio ne poznavati ništa među vama osim Isusa Krista, i to raspetoga. |
3. I ja sam nastupao među vama u slabosti, u strahu i u mnogom drhtanju: |
4. moje naučavanje i propovijedanje nije se sastojalo od uvjerljivih i mudrih govora, nego od pokazivanja koje je osnažio Duh, |
5. da se vaša vjera ne temelji na ljudskoj mudrosti, nego na Božjoj sili. |
6. Međutim, mudrost naučavamo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koja prolazi, |
7. nego naučavamo otajstvenu i skrivenu Božju mudrost koju predodredi Bog prije vjekova za našu slavu. |
8. Nju nije upoznao nijedan od knezova ovoga svijeta, jer da su je upoznali, ne bi Gospodina slave raspeli. |
9. Nego kao što je pisano: “Što oko nije vidjelo, ni uho nije čulo, ni u čovječje srce nije ušlo, to je pripravio Bog onima koji ga ljube!” |
10. A nama je to Bog objavio po Duhu, jer Duh sve ispituje, pa i Božje dubine. |
11. Doista, tko od ljudi zna što je u čovjeku, osim čovječjega duha koji je u njemu? Tako nitko ne zna što je u Bogu, osim Duha Božjega. |
12. A mi ne primismo svjetovnog duha, nego Duha koji je od Boga, da znamo što nam je Bog darovao. |
13. To i govorimo, ne učenim riječima ljudske mudrosti, nego ono što uči Duh, tumačeći duhovno duhovnima. |
14. Naravni čovjek ne prima ono što je od Božjega Duha, jer mu je to ludost, i ne može razumjeti, jer treba duhovno prosuđivati. |
15. A duhovni čovjek sve prosuđuje i njega nitko ne sudi. |
16. ”Jer tko je upoznao misao Gospodinovu da bi njega posavjetovao?” A mi imamo Kristovu misao. |