A A A A A

Biblija u jednoj godini

Svibnja 21

2 Samuelu 13:1-39
1. Potom se dogodi ovo: Abšalom, Davidov sin, imao je lijepu sestru po imenu Tamaru. Amnon, Davidov sin, je zamilova.
2. Toliko je tugovao Amnon da se je razbolio zbog svoje sestre Tamare. Kako je ona bila djevojka, to se je Amnonu činilo nemogućim da se s njom može ikako družiti.
3. A imao je Amnon prijatelja po imenu Jonadaba, sina Šimejeva, Davidova brata. Jonadab je bio vrlo domišljat čovjek.
4. On ga upita: “Zašto izgledaš svako jutro tako jadno, kraljev sine? Ne ćeš li mi to povjeriti?” Amnon mu odvrati: “Ljubim Tamaru, sestru svojega brata Abšaloma.”
5. Jonadab mu savjetova: “Lezi u krevet i glumi da si bolestan!” Kad onda dođe tvoj otac da te pohodi, zamoli ga: “Dopusti da dođe moja sestra Tamara i neka mi da što jesti! Kad bi ona pred mojim očima zgotovila jelo, da ja to mogu vidjeti, uzeo bih rado jelo iz njezine ruke.”
6. I Amnon leže u postelju i glumio je da je bolestan. Kad ga kralj dođe posjetiti, zamoli Amnon kralja: “Dopusti da dođe moja sestra Tamara i pred mojim očima neka ispeče koji kolač, da ih mogu jesti iz njezine ruke!”
7. David posla k Tamari kući i poruči: “Dođi u stan svojega brata Amnona i zgotovi mu jelo!”
8. Tamara ode u stan svojega brata Amnona. Dok je on ležao u postelji, uze ona brašna, zamijesi ga, zgotovi ga pred njegovim očima i ispeče kolače.
9. Tada uze tavicu i istrese ih preda nj. Ali Amnon ne htjede jesti, nego zapovjedi: “Pustite sve van!” Kad su se svi bili udaljili od njega,
10. reče Amnon Tamari: “Donesi to jelo u sobu, da jedem iz tvoje ruke!” Tamara uze kolače koje je bila zgotovila i donese ih svojemu bratu Amnonu u sobu.
11. A kad mu pruži jelo, on je uhvati i reče joj: “Hodi, lezi uza me, draga sestro!”
12. Ona mu odvrati: “Ali ne, brate moj, ne obeščašćuj me! Jer se nešto takvo ne smije činiti u Izrćlu. Ne čini takve opačine!
13. Kamo bih ja sa svojom sramotom? Ti bi bio u Izrćlu kao nepošten čovjek. Ali ipak govori jednom s kraljem! On me ne će tebi uskratiti.”
14. Ali je on ne htjede poslušati, nego je svlada i silova je.
15. Potom je Amnon zamrzi, a mržnja što ju je osjećao prema njoj bila je veća od njegove prijašnje ljubavi prema njoj. I viknu joj Amnon: “Ustani i odlazi!”
16. Ona mu odvrati: “Veće je zlo ono koje mi sada činiš kad me tjeraš, nego što je ono koje si mi prije učinio.” Ali je on ne htjede poslušati,
17. nego zovnu momka koji mu je služio, i zapovjedi mu: “Bacite mi ovu van i zaključaj vrata za njom!”
18. Ona je imala na sebi haljinu s rukavima; jer su se tako od davnine odijevale kraljevske kćeri, dok su bile neudane. Sluga je izvede van i zaključa za njom vrata.\
19. A Tamara se posu pepelom po glavi, razdre haljinu s rukavima, što ju je imala na sebi, stavi ruku na glavu i ode odatle jaučući.
20. Njezin brat Abšalom joj reče: “Je li tvoj brat Amnon bio kod tebe? Onda, draga sestro, budi tiha! On ti je brat. Ne uzimaj to k srcu!” I tako osta Tamara neudana u kući svojega brata Abšaloma.
21. Kad kralj David dozna za taj slučaj, razgnjevi se vrlo.
22. A Abšalom nije više progovorio s Amnonom nijedne riječi, ni u zlu ni u dobru; jer je Abšalom zamrzio Amnona, koji mu je bio obeščastio sestru Tamaru. \
23. Poslije dvije godine, kad je Abšalom imao striženje ovaca u Baal Hasoru, koji leži kod Efrajima, pozva Abšalom sve kraljeva sinove.
24. I Abšalom ode kralju i reče: “Evo, tvoj sluga ima striženje ovaca. A kralj će i njegovi ljudi poći sa svojim slugom.”
25. Kralj odvrati Abšalomu: “Nemoj, sine moj, ne smijemo svi doći zajedno. Inače ćemo ti biti na teret.” Premda je navaljivao na nj, ne htjede poći, nego ga otpusti.
26. Abšalom zamoli: “Kad ti eto ne ćeš, a ono neka, molim, ide s nama barem moj brat Amnon!” Kralj ga upita: “Zašto da on ide s tobom?”
27. Ali kad Abšalom navali na nj, posla on Amnona i sve kraljevske sinove s njim.
28. I Abšalom zapovjedi svojim slugama: “Pazite! Kad se srce Amnonovo razveseli od vina i ja vam viknem: Posijecite Amnona!, tada ga ubijte! Ne bojte se! Ja sam koji vam je to zapovjedio. Budite srčani i pokažite se kao hrabri momci!”
29. Abšalomovi sluge učiniše s Amnonom onako kako im je bio zapovjedio Abšalom. Tada skočiše svi kraljevski sinovi, pojahaše svaki svoju mazgu i pobjegoše.
30. Bili su još na putu kad je već bio dopro glas do Davida da je Abšalom pobio sve kraljevske sinove, da nije ostao od njih ni jedan na životu.
31. Kralj skoči, razdre svoje haljine i baci se na zemlju. I svi njegovi sluge stajali su oko njega s razdrtim haljinama.
32. A Jonadab, sin Šimeja, Davidova brata, uze riječ i reče: “Ne reci, gospodaru, da su pobijeni svi mladi kraljevi sinovi. Samo je Amnon mrtav. Jer je zlo leglo na Abšalomovo lice onoga dana kad je Amnon bio obeščastio svoju sestru Tamaru.
33. Neka dakle moj gospodar i kralj ne uzima to k srcu i neka ne govori da su svi kraljevi sinovi mrtvi. Samo je Amnon poginuo.
34. A Abšalom je pobjegao.” Kad momak na straži podiže oči, ugleda mnoge ljude na putu u Horonajim, gdje silaze niz brijeg.
35. Jonadab reče kralju: “Vidiš li? Sinovi kraljevi dolaze. Kako je kazao tvoj sluga, tako je.”
36. Jedva je to izgovorio, pojaviše se kraljevi sinovi i udariše u glasan plač. I kralj i svi sluge stadoše glasno i jako plakati.
37. A Abšalom je bio pobjegao i otišao k Talmaju, Amihudovu sinu, gešurskom kralju. David je tugovao za svojim sinom cijelo vrijeme.
38. Nakon što je Abšalom bio utekao i došao u Gešur, ostade ondje tri godine.
39. Kralj David prestane se ljutiti zbog Abšaloma; jer se je bio pomirio s tim da je Amnon umro. \

2 Samuelu 14:1-33
1. Kad Joab, Sarvijin sin, opazi da se je srce kraljevo opet obratilo k Abšalomu,
2. posla Joab u Tekou i dade otamo dozvati lukavu ženu. On je zamoli: “Napravi se, kao da si u žalosti, odjeni žalobne haljine i nemoj se namazati uljem, nego se ponašaj kao žena koja odavna žali za mrtvim!
3. Odi tako kralju i govori mu tako i tako!” I Joab stavi riječi u njezina usta.
4. Žena Tekoanka ode kralju, baci se na zemlju ničice na svoje lice, pokloni mu se i zamoli: “Pomozi, kralju!”
5. Kad je kralj upita: “Što želiš?”, ona odgovori: “Ah, udovica sam, umro mi je muž.
6. Tvoja je sluškinja imala dva sina. Posvađaše se u polju. Nikoga nije bilo da ih rastavi pa jedan udari drugoga i ubije ga.
7. Sada se digla sva obitelj na tvoju sluškinju i zahtijeva: Daj bratoubojicu, da ga pogubimo za život njegova brata, kojega je ubio, i da tako istrijebimo nasljednika! Tako hoće ugasiti iskru koja mi je ostala, i mojemu mužu, da ne ostane ni imena ni potomstva zemlji.”
8. Kralj reče: “Idi kući! Ja ću zapovjediti za te.”
9. A žena Tekoanka odvrati kralju: “Na meni, moj gospodaru i kralju, i na mojoj obitelji leži krivnja. Kralja i njegovo prijestolje ne pogađa odgovornost.”
10. Nato odgovori kralj: “Ako tko nešto od tebe želi, dovedi ga k meni! Ne će te se više dotaći!”
11. Ona nastavi: “Neka se zakune kralj pred Gospodinom, svojim Bogom, da krvni osvetnik ne će počiniti zlo i da ne će ubiti mojega sina!” On obeća: “Tako živ bio Gospodin! Tvojemu sinu ne će ni jedna dlaka pasti s glave.”
12. A žena zamoli: “Smije li tvoja sluškinja još jednu riječ uputiti gospodaru kralju?” On reče: “Govori!”
13. Tada reče žena: “Zašto snuješ isto protiv naroda Božjega? Kad je kralj tako govorio, onda kao da je kriv što ne pušta da se vrati njegov prognani sin.
14. Jer mi moramo doduše umrijeti i bit ćemo kao voda što se prolije na zemlju i više se ne može skupiti. Ali Bog ne grabi dušu, nego ozbiljno pomišlja o tome da prognani ne ostane od njega prognan.
15. Razlog zbog kojega dođoh da to kažem gospodaru kralju, bio je taj što me uplašiše ljudi. Zato pomisli tvoja sluškinja: Moram ipak jednom govoriti s kraljem. Možda kralj ispuni molbu svoje sluškinje,
16. jer će kralj poslušati mene i izbaviti svoju sluškinju iz ruke čovjeka koji hoće mene i mog sina istrijebiti iz nasljedstva Božjega.
17. Zato pomisli tvoja sluškinja: Riječ mojega gospodara i kralja bit će mi na umirenje, jer je moj gospodar i kralj kao anđeo Božji, ta sluša dobro i zlo. Gospodin, Bog tvoj, neka bude s tobom!”
18. Nato kralj odvrati ženi: “Nemoj tajiti od mene ono što ću te pitati!” Žena zamoli: “Moj gospodar i kralj neka samo govori!”
19. Tada upita kralj: “Da nije ruka Joabova u igri u vezi s ovom stvari?” Žena odgovori: “Tako živ bio, moj gospodaru i kralju, ne može se ni nadesno ni nalijevo od svega što kaza moj gospodar i kralj! Jest, tvoj sluga Joab zapovjedio mi je. On je tvojoj sluškinji stavio u usta sve ove riječi.
20. Da stvari da drugo lice, sluga je tvoj Joab tako učinio. Ali je moj gospodar tako mudar kao anđeo Božji. On zna sve što biva na zemlji.”
21. Potom reče kralj Joabu: “Pa eto, ispunjavam tvoju molbu. Idi i dovedi mladića, Abšaloma!”
22. Joab se baci licem na zemlju, pokloni se i čestita kralju. Tada povika Joab: “Danas je tvoj sluga vidio da je kod tebe, moj gospodaru i kralju, u milosti, jer je kralj ispunio molbu svojega sluge.”
23. Joab se podiže, ode u Gešur i dovede natrag u Jeruzalem Abšaloma.
24. A kralj zapovjedi: “Neka ide u svoj stan i neka mi ne dolazi na oči!” I povuče se Abšalom u svoj stan i ne pojavi se nikada pred kraljem.
25. U svemu Izrćlu nije bilo čovjeka kojega su zbog njegove ljepote toliko hvalili kao Abšaloma. Od pete do tjemena nije bilo na njemu mane.
26. Kad bi sebi dao odrezati kosu? a dao bi je odrezati poslije svake godine; postala bi mu naime previše teška tako da ju je morao dati odrezati? bila je njegova kosa na glavi dvjesta šekela po kraljevskoj težini.\
27. Tri se sina rodiše Abšalomu i jedna kći po imenu Tamara. Ona je bila vrlo lijepa žena.
28. Abšalom proboravi dvije godine u Jeruzalemu, a da ne vidje kraljeva lica.
29. Tada posla Abšalom po Joaba, da ga pošalje kralju. Ali on ne htjede poći k njemu. Kad posla po drugi put, ne htjede opet doći.
30. I Abšalom zapovjedi svojim slugama: “Znate da Joab ima njivu pokraj moje i da je na njoj ječam. Idite i zapalite je!” I zapališe Abšalomove sluge onu njivu.
31. Sada se Joab podiže, ode k Abšalomu u kuću i upita ga: “Zašto tvoje sluge zapališe moju njivu?”
32. Abšalom odvrati Joabu: “Eto, slao sam k tebi i poručio ti: Dođi ovamo, htio bih te poslati kralju, da ga upitaš: Zašto sam se vratio iz Gešura? Bilo bi za me bolje da sam još ondje. A sada bih htio stupiti pred kralja. Ako ima kakva krivnja na meni, neka me pogubi!”
33. I ode Joab kralju i pripovjedi mu što je i kako je. On dade dozvati Abšaloma. Kad je bio došao kralju, baci se pred kraljem na svoje lice na zemlju ničice, i kralj poljubi Abšaloma.

Psalmi 66:1-7
1. Upravitelju pjevačkoga zbora. Pjesma. Psalam. Kliknite Bogu, svi na zemlji!
2. Pjevajte hvalu njegovu imenu, dajte mu slavu zahvalnu!
3. Recite Bogu: Kako su strašna tvoja djela! Zbog velike tvoje moći priklanjaju ti se tvoji neprijatelji.
4. Sva zemlja nek ti se pokloni i nek ti pjeva. Nek tvom imenu hvalu pjeva!
5. Dođite i gledajte djela Božja: čudesna su njegova djela među ljudima.
6. More pretvori u suhu zemlju; prijeđoše kroz rijeku pješice; zato veselimo se u njemu. \
7. Vječno vlada u svojoj moći; njegove oči gledaju narode da se protiv njega ne podignu buntovnici. \

Izreka 16:25-26
25. Poneki se put učini čovjeku ravan, a ipak su to napokon putovi k smrti.
26. Glad radnika radi za nj, jer ga tjeraju njegova usta.

Ivanu 6:52-71
52. Tada su se prepirali Židovi među sobom, i rekoše: “Kako nam može ovaj dati svoje tijelo za jelo?”
53. Isus im odvrati: “Zaista, zaista kažem vam: Ako ne jedete tijela Sina čovječjega i ne pijete njegove krvi, nemate života u sebi.
54. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni, i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.
55. Jer je moje tijelo pravo jelo i moja krv pravo piće.
56. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu.
57. Kao što mene posla živi Otac, i ja živim zbog Oca, tako će i onaj koji jede mene, živjeti po meni.
58. Ovo je kruh koji siđe s neba: ne kao što vaši oci jedoše manu, i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će dovijeka.”
59. Tako je on učio u sinagogi u Kafarnaumu.
60. Mnogi od njegovih učenika koji su to čuli, rekoše: “Ovo je tvrd govor! Tko ga može slušati?”
61. Isus je znao da njegovi učenici mrmljaju na to, i reče im: “Zar vas to sablažnjava?
62. A kad vidite Sina čovječjega da uzlazi gore gdje je prije bio?
63. Duh je ono što oživljava, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje vam ja rekoh jesu duh i život.
64. Ali ima nekih među vama koji ne vjeruju.”? Jer je znao Isus od početka tko ne vjeruje i tko će ga izdati.?
65. ”Zato”, nastavi on, “rekoh vam: Nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.”
66. Otada mnogi od njegovih učenika odstupiše i nisu više išli s njim.
67. Tada upita Isus dvanćstoricu: “Hoćete li i vi otići?”
68. Šimun Petar mu odgovori: “Gospodine, kome ćemo ići? Ti imaš riječi vječnoga života.
69. I mi smo povjerovali i znamo: ti si Svetac Božji.”
70. Isus im odvrati: “Ne izabrah li ja vas dvanćstoricu? A ipak je jedan od vas đavao!”
71. A govorio je za Judu, sina Šimuna Iškariotskog. On, jedan od dvanćstorice, kanio ga je izdati.