A A A A A

Biblija u jednoj godini

Veljača 3

Izlaska 17:1-16
1. Nato sva općina sinova Izrćlovih, na zapovijed Gospodnju, pođe dalje iz pustinje Sina od postaje do postaje. Utaboriše se u Refidimu. Kako ondje nije bilo pitke vode za narod,
2. posvađa se narod s Mojsijem i povika: “Daj nam vode da pijemo!” A Mojsije im odvrati: “Što se vi svađate sa mnom? Zašto kušate Gospodina?”
3. Ali narod, koji je ondje žeđao za vodom, mrmljao je i dalje protiv Mojsija i govorio: “Zašto nas izvede iz Egipta? Zar da nas, našu djecu i našu stoku pomoriš žeđu?”
4. I Mojsije zavapi Gospodinu: “Što da učinim s ovim narodom? Još samo malo pa će me kamenovati.”
5. Gospodin odgovori Mojsiju: “Idi pred narodom! Uzmi sa sobom nekoliko izrćlskih starješina! Uzmi i štap u ruku, kojim si udarao po Nilu, i idi!
6. Ja ću se tamo naći pred tobom na stijeni, na Horebu. Udari tada u stijenu, i voda će iz nje poteći, i narod će moći piti.” Mojsije učini tako pred očima izrćlskih starješina.
7. Mjesto prozva Masa i Meriba,jer su se ondje sinovi Izrćlovi svađali i kušali Gospodina, kad su govorili: “Je li Gospodin među nama ili nije?”
8. Tada dođoše Amalečani kako bi se borili s Izrćlcima u Refidimu.
9. Mojsije zapovjedi Jošui: “Izaberi za nas ljude i zametni sutra boj s Amalečanima! Ja ću stajati na vrhu brda sa štapom Božjim u ruci.”
10. Jošua učini kako mu je bio zapovjedio Mojsije, i borio se je s Amalečanima. A Mojsije, Aron i Hur uziđoše na vrh brda.
11. Dok je Mojsije držao uvis svoje ruke, pobjeđivali su Izrćlci. A kad bi spustio ruke, pobjeđivali su Amalečani.
12. Napokon se Mojsijeve ruke umoriše. Zato uzeše kamen, te mu ga podmetnuše. On sjede na nj, i Aron i Hur podupriješe mu ruke, jedan s jedne strane, drugi s druge. Tako mu izdržaše ruke do sunčeva zalaska u jednakom položaju,
13. i Jošua pobijedi Amalečane i njihovu vojsku oštricom mača.
14. Nato zapovjedi Gospodin Mojsiju: “Zapiši to za spomen u knjigu i kaži Jošui da ću spomen na Amalečane sasvim zatrti pod nebom!”
15. Onda načini Mojsije žrtvenik i nazva ga “Gospodin je stijeg moj”.
16. On reče: “Ruku uvis Gospodinu! Gospodin ratuje protiv Amaleka od koljena do koljena.”

Izlaska 18:1-27
1. Kad Jitro, midjanski svećenik, Mojsijev tast, doču sve što učini Bog Mojsiju i Izrćlu, svom narodu, da izvede Gospodin Izrćlce iz Egipta,
2. uze Jitro, tast Mojsijev, sa sobom Mojsijevu ženu Siporu, koju je on bio poslao natrag,
3. i oba njezina sina. Jedan od njih zvao se Geršon, jer je bio rekao: “Tuđinac sam postao u tuđoj zemlji”,
4. a drugi Eliezer, jer je bio rekao: “Bog oca mojega bio je moja pomoć i izbavio me od faraonova mača.”
5. I dođe Jitro, Mojsijev tast, s njegovim sinovima i ženom k Mojsiju u pustinju, gdje se bio utaborio na Božjoj gori.
6. On poruči Mojsiju: “Ja, tast tvoj Jitro, dolazim k tebi s tvojom ženom i s oba njena sina koja su kod nje.”
7. Mojsije se diže i izađe ususret svom tastu, nakloni se i poljubi ga. Tada se upitaše za zdravlje i uđoše u šator.
8. I Mojsije ispripovjedi tastu sve što učini Gospodin faraonu i Egipćanima zbog Izrćlaca, i sve nevolje što su ih bile pogodile na putu, i kako ih je izbavio Gospodin.
9. Jitro se radovao svemu dobru što ga je Gospodin bio iskazao Izrćlcima, kad ih je izbavljao iz vlasti Egipćana.
10. Tada reče Jitro: “Blagoslovljen da je Gospodin koji vas izbavi iz vlasti Egipćana i faraona, i narod spasi iz vlasti Egipćana!
11. Da je Gospodin veći od svih bogova, vidim sad iz toga što se dogodilo, kad su se oni onako oholo ponašali prema njima.”
12. Jitro, Mojsijev tast, prinese tada Bogu žrtvu paljenicu i klanicu, i Aron dođe sa svim starješinama da s tastom Mojsijevim održi pred Bogom žrtvenu gozbu.
13. Drugog dana održa Mojsije sudničku sjednicu, da sudi narodu. Narod se tiskao oko Mojsija od jutra do večeri.
14. Kad Mojsijev tast vidje što sve mora činiti s narodom, reče: “Što se toliko mučiš s narodom? Zašto ti sam sjediš na sudu, a sav se narod tiska oko tebe od jutra do večeri?”
15. Mojsije odgovori svom tastu: “Narod dolazi k meni da dobije odluke Božje.
16. Kada imaju kakav sukob, dolaze k meni, da im sudim i kazujem pravorijeke Božje i njegove upute.”
17. A tast Mojsijev mu odvrati: “Nije dobro kako radiš.
18. Ti ljudi što dolaze preda te muče se zbog toga. Taj je rad pretežak za te. Ne možeš mu sam odoljeti.
19. Pa poslušaj savjet što ću ti ga dati, i Bog će biti s tobom! Ti zastupaj narod kod Boga i prinosi njihove želje pred Boga!
20. Onda ih uči zakonima i naredbama i pokazuj im put kojim trebaju ići, i djela koja trebaju činiti!
21. Ujedno izaberi iz svega naroda valjane ljude, bogobojazne, pouzdane i nesebične, i postavi ih za predstojnike nad tisuću, nad stotinu, nad pedeset i nad deset!
22. Oni neka sude narodu u svako doba! Svaki važniji slučaj neka ipak predaju tebi! U stvarima manje važnim neka odlučuju sami! Tako olakšaj sebi teret! Neka ga nose s tobom!
23. Ako tako učiniš, i Bog ti to dopusti, moći ćeš izdržati, i sav će taj narod zadovoljan otići kući.”
24. Mojsije posluša savjet svog tasta i učini sve što mu savjetova.
25. Iz svega Izrćla izabra Mojsije valjane ljude i postavi ih za predstojnike narodu: nad tisuću, nad stotinu, nad pedeset i nad deset.
26. Oni su morali suditi u svako doba. Ali sve teže slučajeve morali su predavati Mojsiju, a o manje teškim stvarima odlučili bi sami.
27. Nato Mojsije otpusti svog tasta, i on se vrati u svoju domovinu.

Psalmi 18:28-36
28. Pomažeš poniznome narodu, dok oholome obaraš pogled.
29. Ti, Gospode, daješ svjetlo mom žišku; moj Bog rasvjetljuje moju tamu. \
30. Tvojom snagom razbijam neprijateljske čete i s pouzdanjem u Boga preskačem zidine.
31. Bože, tvoj je put savršen. Gospodnja je riječ istinita. On je štit svima koji se u nj uzdaju.
32. Tko je Bog ako ne Gospod? Tko je stijena osim našega Boga?
33. Bog koji me je opasao svojom snagom i koji je unaprijedio moje putove.
34. On mi dade brze noge kao u jelena, postavi me visoko na kamenit greben.
35. Upravljao je mojom rukom u boju i moje su mišice zapele luk od mjedi.
36. Dao mi je svoju pomoć kao štit, njegova je desnica postala moja potpora i velikim me učinila njegova dobrota.

Izreka 6:16-19
16. Šest je stvari koje su mrske Gospodinu, i sedam ih je koje se gade njegovu srcu:
17. ohole oči, lažan jezik i ruke koje prolijevaju nedužnu krv,
18. srce koje kuje zle misli, noge koje brzo trče prema zlu,
19. onaj koji govori kao lažni svjedok i sije neslogu među braćom.

Mateju 22:1-22
1. Isus im počne opet govoriti u prispodobama. Reče:
2. ”Kraljevstvo je nebesko kao kralj koji pripremi svadbu svome sinu.
3. On posla svoje sluge da pozovu uzvanike na svadbu. Ali oni ne htjedoše doći.
4. Opet posla druge sluge kojima zapovjedi: Kažite uzvanicima: Zgotovio sam gozbu; moji junci i hranjenici poklani su i sve je gotovo. Dođite na svadbu!\
5. Ali oni nisu marili za to i otidoše jedan na svoje imanje, drugi k svojoj trgovini.
6. A ostali napadoše njegove sluge, zlostaviše ih i pobiše.
7. Tada se kralj razgnjevi. Posla svoje čete, dade ubojice pogubiti i njihov grad zapaliti.
8. Tada reče svojim slugama: Svadba je, doduše, zgotovljena, ali uzvanici je nisu bili dostojni.
9. Idite dakle na raskršća i pozovite na svadbu koga god nađete!
10. Sluge izađoše na putove i dovedoše sve koje nađoše: dobre i zle. Tako se napuni svadbena dvorana gostima.
11. Tada uđe kralj da pogleda goste. Pogled mu pade na jednoga koji nije bio odjeven u svadbeno ruho.
12. Reče mu: Prijatelju, kako si ušao ovamo bez svadbenog ruha? On je šutio.
13. Tada zapovjedi kralj slugama: Svežite mu ruke i noge i bacite ga napolje u tamu! Ondje će biti jauk i škrgut zuba.
14. Jer su mnogi zvani, ali je malo izabranih.”
15. Tada otiđoše farizeji i posavjetovaše se među sobom, kako bi ga mogli uhvatiti u riječi.
16. Poslaše dakle k njemu svoje učenike zajedno s herodovcima i rekoše: “Učitelju, znamo, ti si istinit; ti učiš put Božji po istini i ne mariš ni za koga jer ne gledaš tko je tko.\
17. Kaži nam, dakle, što misliš: Je li dopušteno plaćati caru porez ili nije?”
18. Isus prozre njihovo lukavstvo i odgovori: “Licemjeri, što me kušate?
19. Pokažite mi porezni novac!” Oni mu pružiše denar.
20. Isus ih upita: “čija je ovo slika i natpis?”
21. Odgovoriše mu: “Carev.” Tada im reče: “Dajte, dakle, caru carevo, a Bogu Božje!”
22. Kad su to čuli, zadiviše se. Ostaviše ga i odoše.