| Mihej 4:1-13 |
| 1. Na kraju danâ dogodit će se da će gora s Gospodnjim domom biti utvrđena navrh gora, uzvišena nad visinama. Tada će se k njemu stjecati narodi. |
| 2. Mnogi će narod ići tamo i govoriti: “Dođite, pođimo na Gospodnju goru, u kuću Jakovljeva Boga! Neka nas on nauči svojim putovima! Mi ćemo hoditi njegovim stazama!” Jer nauk izlazi sa Siona i Gospodnja riječ iz Jeruzalema. |
| 3. On sudi među svim narodima, govori pravdu među moćnim narodima, do daljina. Oni prekivaju svoje mačeve u plugove, koplja u kose. Ne diže više narod mača protiv naroda. Više se ne uči ratu. |
| 4. Svaki stanuje pod svojom vinovom lozom i smokvom, i nitko ga ne plaši. Jer to obećaše Gospodnja usta nad vojskama. |
| 5. Jer svi narodi hode svaki u ime svojega boga; pa ćemo i mi hoditi u ime Gospodina, svojega Boga, uvijek i dovijeka. \ |
| 6. ”U ono vrijeme”, govori Gospodin, “sabrat ću što hramlje. Što je prognano, skupit ću, i iscijelit ću što sam udario. |
| 7. Što hramlje, to ću učiniti ostatkom; što je bolesno, jakim narodom. I Gospodin će biti kralj nad njima na gori Sionu od sada i dovijeka.” \ |
| 8. Ti, kulo za stado, ti stražarnice sionske kćeri, k tebi će prispjeti, k tebi će doći prijašnja vlast, kraljevstvo jeruzalemske kćeri! |
| 9. Ali sada? što vičeš tako glasno? Nema li kralja u tebi? Je li mrtav tvoj savjetnik da te obuzeše bolovi kao ženu što rađa? |
| 10. Savijaj se, jecaj, kćeri sionska, kao žena što rađa! Jer sad moraš van iz grada, na polju stanovati. Dolaziš u Babilon. Ali ćeš se tamo izbaviti. Tamo će te Gospodin osloboditi iz ruke tvojih neprijatelja. |
| 11. Sada se, dakako, skupljaju protiv tebe mnogi narodi i govore: “Neka se oskvrne, da se naše oko napase na Sionu!” |
| 12. Ali oni ne znaju Gospodnjih misli i ne razumiju njegove odluke, da ih unosi kao snoplje na gumno. |
| 13. Ustani, vrši, sionska kćeri! Jer ću učiniti tvoj rog željezom, papke ću tvoje učiniti mjeđu. Satri mnoge narode! Posveti Gospodinu njihovo blago, Gospodinu cijeloga svijeta njihovo dobro! |
| Mihej 5:1-14 |
| 1. A ti, Betleheme Efrato, najmanji među Judinim krajevima, iz tebe će mi izići onaj koji će biti vladar u Izrćlu. Njegov je početak iz davne davnine, iz danâ vječnosti. |
| 2. Zato ih On predaje, do vremena kad rodi koja rađa. Tada se vraća ostatak njegove braće k Izrćlovoj djeci. |
| 3. On se pojavljuje i vlada u Gospodnjoj snazi, u veličanstvu imena Gospodina, svojega Boga. Oni će u sigurnosti stanovati, jer će se on tada pokazati velik, do zemaljskih krajeva. |
| 4. I On će biti mir. Dođe li tad Asirija u našu zemlju i prodre li u naše tvrđave, onda ćemo postaviti nasuprot njemu sedam pastira i osam kneževih ljudi. |
| 5. Oni će opasati Asirsku zemlju mačem i Nimrodovu zemlju oštricom. Tako će nas on izbaviti od Asirije, ako dođe u našu zemlju i stupi na naše granice. |
| 6. Tada će Jakovljev ostatak biti među mnogim narodima kao rosa od Gospodina, kao dažd po zelenoj travi, što ne čeka čovjeka, niti se uzda u čovječju djecu. |
| 7. Tada će Jakovljev ostatak biti među neznabošcima usred mnogih naroda, kao lav među šumskim životinjama, kao lavić među stadima ovaca, koji gazi, kad prodre, rastrga? i nitko ne može izbaviti! |
| 8. Ruka će tvoja pobijediti tvoje neprijatelje. Svi će tvoji protivnici biti istrijebljeni. |
| 9. ”U onaj će se dan dogoditi”, govori Gospodin, “i ja ću potamaniti u tebi tvoje konje, satrt ću tvoja kola. |
| 10. Zatrt ću tvrđave u tvojoj zemlji i porušit ću sva tvoja tvrda mjesta. |
| 11. Istrijebit ću čaranje iz tvoje ruke. Ne ćeš više imati gatara. |
| 12. Potamanit ću u tebi tvoje rezane likove i tvoje kamene stupove. Ne ćeš se više klanjati lošem djelu svojih ruku. |
| 13. Poobarat ću u tebi tvoje Ašere i potamanit ću tvoje idolske likove. |
| 14. Izvršit ću osvetu u plamenovima ljutim na narodima koji ne htjedoše slušati.” |
| Psalmi 145:1-9 |
| 1. Hvalospjev. Davidov. Klicat ću ti, Bože, kralju moj, blagoslivljat ću tvoje ime uvijek i dovijeka. |
| 2. Svaki ću te dan blagoslivljati, ime ću tvoje hvaliti uvijek i dovijeka. |
| 3. Velik je Gospod i dostojan hvale veoma. Nedokučiva je veličina njegova. |
| 4. Pokoljenje pokoljenju naviješta djela tvoja; kazuju čudesna djela tvoja. \ |
| 5. Govore o velikom sjaju veličanstva tvoga, ja ću čudesa tvoja opjevati. |
| 6. Navještaju moć tvojih strašnih djela; ja ću pripovijedati o tvojoj veličini. \ |
| 7. Razglašuju spomen beskrajne dobrote tvoje, i pravednost tvoju slave. |
| 8. Gospod je milostiv i pun milosrđa, strpljiv i bogat ljubavlju! |
| 9. Gospod je dobrostiv svima, milosrdan svim svojim stvorovima. |
| Izreka 30:11-14 |
| 11. Jao rodu koji kune svog oca i ne blagoslivlja svoje majke! |
| 12. Jao rodu koji misli da je čist, a od svoga blata nije opran! |
| 13. Jao rodu koji drži visoko glavu i svoje trepavice diže uvis! |
| 14. Jao rodu kojemu su zubi mačevi i kojemu se čeljusti sastoje od noževa, što otrgnu uboga od zemlje i siromaha između ljudi! |
| Otkrivenje 10:1-11 |
| 1. I vidjeh drugoga snažnog anđela gdje silazi s neba. Bio, ogrnut oblakom, d?ga bijaše nad njegovom glavom, lice mu bilo kao sunce, noge kao ognjeni stupovi. |
| 2. Imao je u ruci knjižicu otvorenu. Stavio je desnu nogu na more, a lijevu na kopno. |
| 3. I povika jakim glasom, kao kad riče lav. Kad on povika, sedam gromova ispustiše svoje glasove. |
| 4. I kad sedam gromova ispustiše svoje glasove, ja htjedoh pisati, ali začuh glas s neba, koji je govorio: “Zapečati ovo što objaviše sedam gromova! To ne piši!” |
| 5. I anđeo kojega vidjeh gdje stoji na moru i na zemlji, podiže svoju desnu ruku prema nebu, |
| 6. i zakle se onim koji živi u vijeke vjekova, koji stvori nebo s onim što je na njemu, i zemlju s onim što je na njoj, i more s onim što je u njemu: “Neće više biti vremena, |
| 7. nego u dane glasa sedmoga anđela, kad zatrubi, svršit će se Božje otajstvo, kako navijesti svojim slugama, prorocima!” |
| 8. Glas koji začuh s neba opet progovori sa mnom i reče: “Idi, uzmi knjigu otvorenu u ruci anđela koji stoji na moru i na kopnu!” |
| 9. I otiđoh k anđelu i rekoh mu da mi dade knjižicu. I reče mi: “Uzmi i pojedi je! Gorka će doduše biti u tvojoj utrobi, ali u ustima će ti biti slatka kao med.” |
| 10. Uzeh knjižicu iz ruke anđela i pojedoh je. Bijaše u ustima mojim kao med slatka, a kad je progutah, bijaše gorka u mojoj utrobi. |
| 11. I reče mi: “Valja ti opet prorokovati o mnogim pucima i narodima, o mnogim jezicima i kraljevima.” |