A A A A A

Biblija u jednoj godini

Listopad 9

Jeremija 3:1-25
1. Postavimo slučaj: čovjek pusti svoju ženu. Ona ode od njega i pođe za drugoga. Hoće li se onaj opet vratiti k njoj? Nije li se takva žena sasvim oskvrnula? S mnogim si se prijateljima ti upustio i hoćeš li se opet vratiti k meni?”, veli Gospodin.
2. Podigni svoje oči k uzvisinama i pogledaj! Gdje se nije tebi učinila sramota? Na putovima si sjedio čekajući ih, kao Arapin u pustinji. Tako si osramotio zemlju svojim bludom i zloćom.
3. Bujice su se zaustavile. Nije pao kasni dažd. Ali si ti prihvatio čelo zloglasne žene, ostavio si po strani svaki sram.
4. Sada, dakako, vičeš k meni: Oče moj! Ti si prijatelj moje mladosti!
5. Hoće li se on vječno gnjeviti? Hoće li se vječno toga spominjati? Jest, tako govoriš, a pritom činiš zlo! I tjeraš zlo do kraja!”
6. Gospodin mi reče u dane kralja Jošije: “Jesi li vidio što je učinila odmetnica Izrćl? Išla je na svako visoko brdo i pod svako zeleno drvo i ondje je činila zlo.
7. Mislio sam da će doći k meni natrag, kad je to sve učinila. Ali se nije vratila. To je zapazila nevjernica, njezina sestra Juda.
8. A ona je i vidjela da sam odmetnicu Izrćl upravo zato jer je činila zlo odbacio, i dao joj otpusnu knjigu. Ali se nevjernica, njezina sestra Juda, nije uplašila, nego je otišla i isto tako činila zlo.
9. Svojim lakoumnim, razuzdanim ponašanjem oskvrnula je zemlju. S kamenom i s drvetom činila je zlo.
10. Kod svega toga nije se vratila meni nevjernica, njezina sestra Juda, svim srcem, nego samo lažno”, govori Gospodin.
11. Nato mi reče Gospodin: “Pravedna je odmetnica Izrćl kad se usporedi s nevjernicom Judom.
12. Idi, izvikuj ove riječi tamo prema sjeveru i reci: Vrati se, odmetnice, Izrćle!”, veli Gospodin. “Ne ću više gnjevno gledati na vas, jer sam milostiv”, veli Gospodin, “ne gnjevim se dovijeka.
13. Samo priznaj svoju krivnju, da si Gospodinu, svojemu Bogu, prelomila vjernost i da si sad ovamo, sad onamo trčala k poganskim idolima pod svakim zelenim drvetom. Ali niste poslušali mojega poziva!”
14. ”Vratite se, sinovi odmetnici!”, veli Gospodin. “Jer sam ja vaš gospodar. Uzet ću vas, pa bio i samo jedan iz jednoga grada i dva iz jednoga plemena, i odvest ću vas kući u Sion.
15. Dat ću vam pastire po svome srcu, koji će vas napasati mudrošću i razboritošću.
16. I kad se onda umnožite i postanete mnogobrojni u zemlji u one dane”, veli Gospodin, “ne će se više nikada govoriti: kovčeg Gospodnjega Saveza! Ne će se više na nj misliti, i ne će se više spominjati, i ne će ga više nestati, niti će se drugi praviti.
17. U ono će se vrijeme Jeruzalem zvati Gospodnje prijestolje. Svi će se neznabožački narodi tamo sabrati, Gospodnjemu imenu u Jeruzalem, i nijedan ne će više ići za prkosom svojega opakog srca.
18. U one će se dane sjediniti Judina kuća s Izrćlovom. Vratit će se oni zajedno iz sjeverne zemlje u zemlju koju sam dao u baštinu vašim ocima.
19. Ja sam bio mislio: Kako ću te ipak držati umjesto sina i dragocjenu ti zemlju podijeliti, najkrasnije prebivalište neznabožaca? Nadao sam se: Oče moj, tako si me zvao, da ne ćeš nikada odstupiti od mene!
20. Ali kao što žena nevjerno ostavi svojega druga, tako ste i vi meni prelomili vjernost, kućo Izrćlova!”, veli Gospodin.
21. čuj! Na uzvisinama čuje se plač, vapaj Izrćlove djece, jer su hodili krivom stazom, zaboravili Gospodina, svojega Boga.
22. ”Vratite se, sinovi odmetnici, ja ću iscijeliti rane vašeg otpada!” “Evo nas! Dolazimo k tebi! Jer si Gospodin, naš Bog!
23. Doista, prijevara su humovi, buka na gorama! Doista, samo je u Gospodina, našega Boga, spasenje Izrćlu.
24. Tada je sramotni idol proždro trud naših otaca od naše mladosti, njihove ovce i goveda, sinove i kćeri.
25. Moramo ležati u svojoj sramoti i pokriva nas naše ruglo. Jer smo griješili Gospodinu, svojemu Bogu, mi i naši oci, od mladosti do dana današnjega. Nismo više pazili na glas Gospodina, svojega Boga!”

Jeremija 4:1-31
1. ”Ako se vraćaš, Izrćle”, veli Gospodin, “vrati se k meni! Ako mi ukloniš s očiju te idolske gadove, ne ćeš ostati bez domovine.
2. I kuneš li se: Tako da je živ Gospodin!? pošteno, istinito i pravo, onda će se neznabošci blagoslivljati u njemu i njime će se dičiti.
3. Jer ovako veli Gospodin ljudima u Judi i u Jeruzalemu: Izorite sebi krčevinu i ne sijte u trnje!
4. Obrežite se Gospodinu i skinite okrajak sa svojega srca, o, vi ljudi Judini, stanovnici Jeruzalema! Inače će buknuti kao oganj moj gnjev i razgorit će se? i nitko ga neće moći ugasiti? zbog zloće vaših djela.
5. Objavite u Judi! Oglasite u Jeruzalemu! Trubite u trubu po zemlji! Vičite iz puna grla: Skupite se! Moramo poći u tvrde gradove.
6. Zamahnite zastavama prema Sionu! Bježite! Ne stajte! Jer šaljem zlo sa sjevera i silno razorenje.
7. Iz svoje guštare diže se lav, davitelj se naroda otresa, ostavlja svoj ležaj, da tvoju zemlju učini pustinjom. Gradovi će tvoji biti opustošeni i bez ljudi.
8. Zato se zamotajte u žalobne haljine! Plačite i ridajte: Gospodnji žestok gnjev ne odvraća se od nas.
9. U onaj dan, veli Gospodin, ne znaju se snaći ni kralj ni knezovi. Svećenike obuzima užas, i proroke hvata groza.
10. Govore: Ah, moćni Gospodine! Doista, ti si ovaj narod i Jeruzalem gorko prevario viješću: Imat ćete spasenje! A sada nam ide mač na život!
11. U ono vrijeme govori se o tom narodu i o Jeruzalemu: Vruć vjetar s pustinjskih visina udari na kćer, moj narod, ne da provije ni da pročisti.
12. Silan mi vihor dolazi u službu. I ja sam onaj koji im izriče osudu.
13. Gle, podiže se kao oblak! Kao vihor šume su neprijateljska kola! Brže od orlova lete konji! Teško nama, propadosmo!
14. Operi svoje srce od zloće, Jeruzaleme, tako ćeš se spasiti! Dokle će još u tvojim grudima biti grješni naumi?
15. čuj samo! Glas iz Dana! Glasnik nesreće od Efrajimovih gora:
16. Javite plemenima, oglasite Jeruzalemu: Opsadnici dolaze iz daleke zemlje i podižu poziv na boj protiv Judinih gradova.
17. Kao poljski čuvari postavljaju se oko njega jer ustade na me”, veli Gospodin.
18. ”Tvoj ti život i djela to donesoše. Kriva je tvoja zloća što ti je gorko, što ti steže srce.”
19. ”Grudi moje, grudi moje! Previjam se u boli! Puca mi srce! Buči mi nutrina? ne mogu zamuknuti. čuješ glas trube, srce moje! čuješ bojnu viku!
20. Pustošenje na pustošenje, glasi vijest, opustošena je sva zemlja! U čas su razoreni moji šatori, u tren moj stan!
21. Dokad moram gledati zastave, dokad moram slušati glas trube?”
22. ”Ah, zaluđen je moj narod! Ne htjedoše ništa znati o meni. Luda su djeca, bez razboritosti; mudri su samo da čine zlo, a dobro činiti ne znaju.” \
23. Gledam zemlju? i gle: samo pustinja i pomutnja! Gledam k nebu? svjetlost je njegova iščeznula!
24. Gledam brda? i gle: ona se tresu! Svi su humovi zadrhtali!
25. Gledam? i gle: nema više čovjeka! Sve su nebeske ptice odletjele!
26. Gledam? i gle: plodna zemlja leži pusta! Razoreni su svi njezini gradovi od Gospodina, od žestine njegova gnjeva.
27. Jer ovako govori Gospodin: “Sva zemlja mora postati pustinja!? Ali ne ću je sasvim uništiti.?
28. Nad tim se zemlja zamotava u žalost, i nebo u tamu. Zato sam očitovao svoje namjere; ne kajem se! Ne ću to pustiti!” \
29. Pred uzvikom: “Konjanici i strijelci!” bježe svi gradovi. Kriju se ljudi u guštarama. Penju se na stijene. Svaki je grad ostavljen. Nitko više ne stanuje u njima.
30. A ti, opustošena, što tada činiš? Ako se i odijevaš u grimizno odijelo, ako se i kitiš zlatnim nakitom, ako i laštiš sebi oči? uzalud se praviš lijepom. Siti su te milosnici, rade ti o glavi.
31. Ah, čujem viku kao žene u bolima, tjeskobne vapaje, kao žene koja prvi put rađa: glas sionske kćeri koja jeca. Ona slama ruke: “Teško meni! Ubojicama pripada moj život!”

Psalmi 116:15-16
15. Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt pobožnika njegovih.
16. O, Gospode, tvoj sam sluga, sluga sam tvoj, sin sluškinje tvoje. Ti si odriješio okove moje.

Izreka 27:2-2
2. Neka te drugi hvali, a ne tvoja vlastita usta; stranac, a ne tvoje vlastite usne! \

Filipljanima 4:1-23
1. Zato, braćo moja ljubljena i poželjena, radosti i kruno moja, tako stojte u Gospodinu, ljubljeni!
2. Evodiju zaklinjem i Sintihu pozivam da jedno misle u Gospodinu.
3. Da, molim i tebe, vjerni druže, pomozi im ti, jer su se trudile u evanđelju sa mnom, s Klementom i s ostalim mojim suradnicima, čija su imena u knjizi života!
4. Radujte se svagda u Gospodinu; opet velim: radujte se!\
5. Blagost vaša neka bude poznata svim ljudima!
6. Gospodin je blizu. Ne brinite se tjeskobno ni za što, nego u svemu molitvom i prošnjom, sa zahvalom, iznosite Bogu svoje potrebe!
7. I Božji mir, koji nadilazi svaki um, čuvat će vaša srca i misli u Kristu Isusu.
8. Uostalom, braćo, neka vam je na umu što je god istinito, što je časno, što je pravedno, što je sveto, što je ljubazno, što je pohvalno, što je god kreposno i što je god hvale vrijedno!
9. Što naučiste, primiste, čuste, i vidjeste od mene, to činite, i Bog mira bit će s vama!
10. Obradovao sam se veoma u Gospodinu što je opet procvala vaša briga za mene, kao što ste se i brinuli, ali su vas u tome spriječile prilike.
11. Ne govorim zbog oskudice, jer sam navikao biti zadovoljan onim što imam.
12. Znam oskudijevati, znam i obilovati; u svemu i u sve sam se uputio: biti sit i gladovati, obilovati i oskudijevati.\
13. Sve mogu u onome koji me krijepi.
14. Ali dobro ste učinili što ste sa mnom podijelili moju nevolju.
15. A znate i vi, Filipljani, da mi u početku evanđelja, kad sam otišao iz Makedonije, nijedna Crkva ne otvori račun davanja i primanja, osim vas jedinih.
16. Doista, vi ste mi u Solun više puta poslali ono što mi je bilo potrebno.
17. Ne kao da tražim dar, nego tražim plod koji se množi na vašu korist.
18. A ja sam primio sve i imam u izobilju. Obogatio sam se primivši od Epafrodita ono što ste mi poslali, sladak miris, žrtvu prijatnu, ugodnu Bogu.
19. Moj Bog ispunit će svaku vašu potrebu po svome bogatstvu, u slavi, u Kristu Isusu.
20. Bogu i Ocu našemu slava u vijeke vijeka! Amen.
21. Pozdravite svakoga od svetih u Kristu Isusu! Pozdravljaju vas braća što su sa mnom.
22. Pozdravljaju vas svi sveti, a osobito koji su iz careve kuće.
23. Milost Gospodina našega Isusa Krista s vašim duhom!