Postanka 7:1-24 |
1. Jednoga dana reče Gospodin Noi: “Uđi u korablju s cijelom svojom obitelji jer tebe samo nađoh pravedna pred sobom u svemu ovom naraštaju! |
2. Od svih čistih životinja uzmi k sebi po sedmero muško i žensko, a od nečistih životinja po dvoje muško i žensko. |
3. I od ptica nebeskih po sedmero, muško i žensko, da se poslije mogu rasploditi na zemlji! |
4. Jer već za sedam dana pustit ću dažd na zemlju četrdeset dana i četrdeset noći i istrijebit ću sa zemlje sva bića što sam ih stvorio.” |
5. Noa učini sve onako kako mu je Gospodin bio zapovjedio. |
6. Noa je imao šest stotina godina kad dođe povodanj na zemlju. |
7. Sa svojim sinovima, svojom ženom i ženama svojih sinova uđe Noa u korablju pred vodama potopa. |
8. Od čistih i nečistih životinja, od ptica i od svega što gmiže po zemlji, |
9. uđe k Noi u korablju po dvoje, muško i žensko, kao što je bio Bog zapovjedio Noi. |
10. Nakon sedam dana prodriješe vode potopa na zemlju. |
11. U godini šestotoj života Noina, sedamnćstoga dana drugoga mjeseca, toga dana prodriješe svi izvori velikog bezdana i otvoriše se nebeske ustave. |
12. Dažd je padao na zemlju četrdeset dana i četrdeset noći. |
13. Upravo toga dana uđoše u korablju Noa i njegovi sinovi Šem, Ham i Jafet, i s njima žena Noina i tri žene njegovih sinova;\ |
14. oni i sve vrste zvijeri, stoke i životinja što gmižu po zemlji, i sve vrste ptica, sve što je imalo krila i perje. |
15. Uđoše k Noi u korablju po dvoje od svih živih bića. |
16. Uvijek muško i žensko od svih bića uđe, kao što mu je zapovjedio Bog. Tada Gospodin zatvori za njim (vrata). |
17. Nato se izli potop na zemlju četrdeset dana. Voda naraste i diže korablju tako da je plovila nad zemljom. |
18. Sve više nabuja voda i diže se visoko nad zemlju. A korablja je plovila na vodi. |
19. Do tako silne visine nabuja voda na zemlji, da su bila pokrivena sva visoka brda pod cijelim nebom. |
20. Voda se pope petnćst lakata visoko iznad brdâ, tako da su ona bila poplavljena. |
21. Tada izgiboše sva bića što su se micala na zemlji, ptice, stoka, zvijeri i sve što gmiže po zemlji, a i svi ljudi. |
22. Sve, što je imalo u sebi dah života, sve što je živjelo na suhu, pomre. |
23. Tako istrijebi on sva bića što su živjela na zemlji, čovjeka, stoku, što god gmiže i ptice nebeske; sve bi istrijebljeno sa zemlje. Ostade samo Noa i što je bilo s njim u korablji.\ |
24. Voda se na zemlji penjala još sto i pedeset dana. |
Postanka 8:1-22 |
1. Tada se Bog spomenu Noe i svih zvijeri i sve stoke, što su bili s njim u korablji. Zato pusti Bog da puhne vjetar na zemlju, tako da je voda opadala. |
2. Zatvoriše se izvori bezdana i ustave nebeske, i dažd s neba prestade. |
3. Voda je pomalo otjecala sa zemlje, i nakon sto i pedeset dana opade voda. |
4. Sedamnćstoga dana sedmoga mjeseca zaustavi se korablja na gori araratskoj. |
5. Voda je onda dalje opadala do desetoga mjeseca. Prvoga dana desetoga mjeseca pokazaše se vrhovi brda. |
6. Kad prođe četrdeset dana, otvori Noa prozor na korablji, što ga je bio načinio. |
7. I pusti gavrana. Ovaj je lijetao tamo i amo, dok ne presahnu voda na zemlji. |
8. Tada pusti goluba da vidi je li voda otekla sa zemlje. |
9. Ali golub ne nađe mjesta gdje bi stao, pa se vrati k njemu u korablju; jer je voda još pokrivala svu površinu zemlje. On pruži ruku svoju, uhvati ga i uze k sebi u korablju.\ |
10. Onda pričeka još sedam daljnjih dana, pa opet pusti goluba iz korablje. |
11. Golub se vrati k njemu istom pred večer; i gle, imao je u kljunu zeleni list masline. Tada je znao Noa da su vode otekle sa zemlje.\ |
12. Ipak pričeka još sedam daljnjih dana, pa opet pusti goluba. Ali se on više ne vrati k njemu. |
13. Šest stotina i prve godine, prvog dana prvoga mjeseca usahnuše vode na zemlji. Kad sada Noa otkri krov na korablji i pogleda, vidje da se je površina zemlje počela sušiti. |
14. I dvadeset i sedmog dana drugoga mjeseca bila je zemlja suha. |
15. Tada reče Bog Noi: |
16. ”Izađi iz korablje ti i s tobom žena tvoja, sinovi tvoji i žene sinova tvojih! |
17. Sa sobom uzmi sve razne vrste životinja što su s tobom: ptice, stoku i sve što gmiže po zemlji, da se slobodno kreću po zemlji, da se rasplode i razmnože na zemlji!” |
18. I tako izađe Noa i s njim sinovi njegovi, njegova žena i žene sinova njegovih. |
19. Sve zvijeri, sve sitne životinje i sve ptice, sve što se samo miče na zemlji, po vrstama izađe iz korablje. |
20. Tada Noa podiže Gospodinu žrtvenik, uze po komad od svih čistih životinja i od svih čistih ptica i prinese na žrtveniku žrtvu paljenicu. |
21. Kad omirisa Gospodin miris ugodni, reče u sebi: “Nikada više ne ću prokleti zemlje zbog ljudi i makar je mišljenje srca čovječjega zlo od njegove mladosti, ne ću ipak više uništiti sva živa bića, kao što učinih. |
22. Odsad, dok bude zemlje, ne će više nestajati sjetve ni žetve, studeni ni vrućine, ljeta ni zime, dana ni noći”. |
Psalmi 3:1-4 |
1. Psalam. Davidov. Kad je bježao pred svojim sinom Abšalomom. |
2. Kako je mnogo mojih neprijatelja, Gospode, kako je mnogo onih koji su ustali protiv mene! |
3. Mnogo ih je koji o meni kažu: “Nema mu više spasa kod Boga!” |
4. Ali ti si, Gospode, moj štit koji me zaklanja, slavo moja, koji mi glavu uzdižeš. |
Izreka 1:20-22 |
20. Mudrost propovijeda na otvorenoj cesti. Na slobodnim mjestima odjekuje njezin glas. |
21. Visoko gore na zidovima razliježe se njezin povik. Na vratima, u gradu, drži svoje govore: |
22. ”Dokle ćete još, vi luđaci, ljubiti ludost, i vama, podsmjehivači, dokle će biti mio podsmijeh, i vi, bezumni, dokle ćete mrziti razboritost? |
Mateju 4:1-25 |
1. Tada Isusa odvede Duh u pustinju da ga kuša đavao. |
2. Postio je četrdeset dana i četrdeset noći. Tada ogladnje. |
3. Onda pristupi k njemu napasnik i reče: “Ako si Sin Božji, zapovjedi da se ovo kamenje pretvori u kruhove!” |
4. On mu odgovori: “Stoji pisano: čovjek ne živi samo o kruhu nego o svakoj riječi što dolazi iz Božjih usta.” |
5. Tada ga uze đavao sa sobom u Sveti Grad, postavi ga navrh Hrama |
6. i reče mu: “Ako si Sin Božji, baci se dolje! Jer stoji pisano: Anđelima je naložio za tebe. Oni će te nositi na svojim rukama da ne zapneš nogom za kamen.” |
7. Isus mu odvrati: “Stoji također pisano: Ne kušaj Gospodina, svojega Boga!” |
8. Tada ga uze đavao sa sobom na vrlo visoku goru. Tamo mu pokaza sva kraljevstva svijeta s njihovom krasotom |
9. i reče mu: “Sve ću ti ovo dati ako padneš ničice i ako mi se pokloniš.” |
10. Tada mu zapovjedi Isus: “Odstupi, sotono! Stoji pisano: Gospodinu, svojemu Bogu, klanjaj se i njemu jedinomu služi!” |
11. Tada ga đavao ostavi i gle, pristupiše anđeli i služili su mu. |
12. Kad je čuo Isus da je Ivan zatvoren, skloni se u Galileju. |
13. Ostavi Nazaret i nastani se u primorskom Kafarnaumu, u Zabulonovu i Neftalijevu području. |
14. Tako se trebala ispuniti riječ proroka Izaije: |
15. ”Zemlja Zabulonova i zemlja Neftalijeva, kraj prema moru, s one strane Jordana, Galileja neznabožačka: |
16. narod koji sjedi u tami vidi veliko svjetlo; nad onima koji prebivaju u zemlji smrtne sjene sja svjetlo.” \ |
17. Otada poče Isus propovijedati govoreći: “Obratite se, jer je blizu nebesko kraljevstvo.” |
18. Kad je išao pokraj Galilejskoga mora, vidje kako dva brata, Šimun koji se zove Petar i njegov brat Andrija, bacaju mrežu u more. Oni su bili ribari. |
19. On im reče: “Pođite za mnom! Učinit ću vas ribarima ljudi.” |
20. Smjesta ostaviše mreže i pođoše za njim. |
21. Kad je odatle otišao dalje, vidje druga dva brata: Jakova, Zebedejeva sina, i njegova brata Ivana, kako sa svojim ocem Zebedejem popravljaju u lađici mreže. I pozva ih. |
22. Oni smjesta ostaviše lađicu i oca i pođoše za njim. |
23. Isus je prolazio po svoj Galileji. Učio je u sinagogama, navješćivao evanđelje o kraljevstvu i liječio svaku bolest i svaku nemoć u narodu. |
24. Glas o njemu raširio se po svoj Siriji. Donosili su mu sve koji su trpjeli od različitih bolesti i muka i opsjednute, mjesečare i uzete, i on ih je izliječio. |
25. Za njim je išlo veliko mnoštvo naroda iz Galileje i Dekapolisa i iz Jeruzalema, Judeje i iz područja s one stranu Jordana. |