A A A A A

Biblija u jednoj godini

Siječanj 30

Izlaska 9:1-35
1. Sad zapovjedi Gospodin Mojsiju: “Idi k faraonu i zapovjedi mu: Ovako govori Gospodin, Bog Hebrejâ: Pusti moj narod, da mi služi!
2. Ako ga ne htjedneš pustiti i još ga dulje budeš zadržavao,
3. Gospodnja će ruka ošinuti tvoju stoku u polju, konje, magarce, deve, goveda i ovce veoma teškom kugom.
4. A Gospodin će razlikovati izrćlsku stoku od egipatske stoke, tako da od svega što pripada sinovima Izrćlovim ne će poginuti ni jedan komad.”
5. Gospodin odredi i rok, kad reče: “Sutra će već Gospodin učiniti da to dođe na zemlju.”
6. Sljedećeg dana učini to Gospodin doista: Sva stoka uginu. Od izrćlske stoke ne uginu ipak ni jedan komad.
7. Kad se faraon raspita, izađe na vidjelo da od izrćlske stoke ne uginu ni jedan komad. Ipak faraonovo srce ostade tvrdo, i on ne pusti naroda.
8. Tada zapovjedi Gospodin Mojsiju i Aronu: “Uzmite pune pregršti pepela iz peći! Neka ga Mojsije pred faraonovim očima razaspe prema nebu!
9. I postat će on sitan prah po svoj egipatskoj zemlji, a od njega će nastati mjehuri što će se pretvarati u čireve na ljudima i na stoci po svoj egipatskoj zemlji.”
10. Oni uzeše pepela iz peći i stupiše pred faraona, i Mojsije ga razasu prema nebu. I nastadoše mjehuri, što se provališe u čireve na ljudima i na stoci.
11. A čarobnjaci se ne mogoše pokazati pred Mojsijem od čireva, jer su se mjehuri bili pojavili na čarobnjacima, kao na svim Egipćanima.
12. Ipak Gospodin otvrdnu srce faraonu, i on ih ne posluša, kao što je bio Gospodin unaprijed kazao Mojsiju.
13. Tada zapovjedi Gospodin Mojsiju: “Stupi sutra rano pred faraona i reci mu: Ovako govori Gospodin, Bog Hebreja: Pusti moj narod, da mi služi!
14. Jer ću ovaj put učiniti da dođu sva moja zla na tebe, na tvoje sluge i narod, da spoznaš da nitko nije na svoj zemlji kao ja.
15. Premda sam već dosad bio mogao pružiti ruku i tebe s tvojim narodom udariti kugom, da te više ne bude na zemlji,
16. ostavio sam te ipak namjerno na životu, da osjetiš moju moć i da se moje ime slavi po svoj zemlji.
17. Ako još dalje budeš zadržavao moj narod i ako ga ne pustiš,
18. ja ću sutra u ovo doba pustiti veoma tešku tuču, kakve nije bilo u Egiptu od onoga dana kad postade do danas.
19. Pošalji dakle i skupi na sigurno svoju stoku i sve što imaš u polju! Svi ljudi i životinje, što se zateknu u polju i ne zaklone se pod krov, izginut će kad padne tuča na njih.”
20. Tko se od faraonovih slugu pobojao Gospodnje prijetnje, skupi svoju družinu i svoju stoku u kuće na sigurno.
21. A tko nije mario za Gospodnju prijetnju, ostavi svoju družinu i svoju stoku u polju.
22. Gospodin dakle zapovjedi Mojsiju: “Pruži svoju ruku prema nebu, da po svoj egipatskoj zemlji padne tuča na ljude i na stoku i na sve bilje po polju u egipatskoj zemlji.”
23. I Mojsije pruži svoj štap prema nebu, i Gospodin pusti gromove i tuču. Munje su padale na zemlju, i Gospodin je pustio da se obori tuča na egipatsku zemlju.
24. Padala je tuča, i munje su se neprestano miješale s tučom; bilo je tako strašno kako nije još nitko nikada doživio u egipatskoj zemlji otkad su u njoj nastanjeni ljudi.\
25. Tuča potuče sve po svoj egipatskoj zemlji, što je bilo u polju, od čovjeka do životinje. I uništi tuča sve bilje po polju i polomi sve drveće.
26. Samo u gošenskoj zemlji, gdje su prebivali Izrćlovi sinovi, ne pade tuča.
27. Tada posla faraon i dozva Mojsija i Arona i reče im: “Sagriješih ovaj put, Gospodin je u pravu. A ja i moj narod krivi smo.
28. Pomolite se Gospodinu! Više je nego dosta toga strašnoga groma i tuče. Pustit ću vas! Ne trebate više ovdje ostati.”
29. Mojsije mu odgovori: “čim izađem u grad, raširit ću svoje ruke Gospodinu. Tada će prestati gromovi i ne će više padati tuča, da spoznaš da je zemlja Gospodnja.
30. Ali znam dobro da se vi, ti i tvoje sluge, još ne bojite Gospodina Boga.”
31. Tako propade lan i ječam. Jer je ječam bio već u klasu i lan u cvijetu.
32. A pšenica i raž ne propadoše jer poslije dolaze.
33. Mojsije dakle ode od faraona van u grad i raširi svoje ruke Gospodinu. Tada prestadoše gromovi i tuča. I dažd nije više padao na zemlju.
34. Kad vidje faraon da prestadoše dažd, tuča i gromovi, ustraje u svojemu grijehu i otvrdnu svoje srce, on kao i njegove sluge.
35. Srce faraonovo ostade tvrdo, i on ne pusti Izrćlove sinove, kao što je bio unaprijed kazao Gospodin preko Mojsija.

Izlaska 10:1-29
1. Tada reče Gospodin Mojsiju: “Idi k faraonu! Ja sam otvrdnuo srce njemu i njegovim slugama, da učinim ove svoje znake na njemu,
2. da možeš pripovijedati svojoj djeci i unučadi što učinih Egipćanima i koja čudesna djela izvrših među njima, i da tako spoznate da sam ja Gospodin.”
3. Mojsije i Aron otiđoše k faraonu i rekoše mu: “Ovako govori Gospodin, Bog Hebrejâ: Dokle ćeš se još nećkati da se poniziš preda mnom? Pusti moj narod, da mi služi!
4. Jer ako ne ćeš pustiti moga naroda, sutra ću doista učiniti da upadnu skakavci u tvoju zemlju.
5. Oni će pokriti površinu zemlje, tako da se ne će više vidjeti zemlja, i pojest će ono što vam još preostade kao posljednji ostatak od tuče, i oglodat će sve drveće što raste u vašim poljima.
6. Kuće tvoje i kuće svih tvojih slugu i kuće svih Egipćana oni će napuniti, kako ne doživješe ni tvoji očevi ni očevi tvojih otaca, otkako su prebivali na zemlji do dana današnjega.” I okrenu se i ode od faraona.
7. A faraonove mu sluge rekoše: “Dokle će nas još mučiti taj čovjek? Pusti ljude, neka služe Gospodinu, svojemu Bogu! Zar ne vidiš da Egipat propada!”
8. I dozvaše Mojsija i Arona natrag k faraonu. On im reče: “Idite, služite Gospodinu, Bogu svojemu! A koji su oni što će ići s vama?”
9. Mojsije odgovori: “Ići ćemo sa svojom djecom i sa starcima, sa sinovima i kćerima, s ovcama i govedima. Mi moramo svetkovati svetkovinu Gospodnju.”
10. Tad im on odvrati: “Neka Gospodin tako bude s vama kao što bih pustio vas s vašom djecom! Vi sigurno pomišljate na zlo!
11. Nema od toga ništa! Vi muškarci možete ići i služiti Gospodinu. To ste i željeli.” Onda ih otpraviše od faraona.
12. Tada zapovjedi Gospodin Mojsiju: “Pruži svoju ruku na egipatsku zemlju, da izazoveš skakavce! Neka dođu na egipatsku zemlju i pojedu sve poljsko bilje u zemlji, sve što preostade od tuče!”
13. Mojsije pruži svoj štap na egipatsku zemlju, i Gospodin učini da je cijeli dan i cijelu noć puhao istočni vjetar nad zemljom. Kad osvanu, bio je istočni vjetar nanio skakavce.
14. Skakavci padoše na svu egipatsku zemlju i spustiše se u silnome mnoštvu na sve krajeve. Nikada prije nije tu bilo toliko skakavaca, niti će ih ikada toliko biti.
15. Oni pokriše površinu cijele zemlje, tako da se više nije vidjela zemlja, i pojedoše sve bilje u polju i sav plod na drveću, što preostade od tuče. Ništa zeleno ne ostade na drveću i na poljskom bilju po svoj egipatskoj zemlji.
16. Faraon brže-bolje dozva Mojsija i Arona i reče: “Sagriješih Gospodinu, vašemu Bogu, i vama.
17. Ali oprostite mi moj grijeh samo još ovaj put! Molite se Gospodinu, Bogu vašemu, da ukloni od mene barem ovu smrt!”
18. I ode Mojsije od faraona i pomoli se Gospodinu.
19. Gospodin učini da je sa zapada zapuhao jak protivni vjetar, koji odnese skakavce i pobaca ih u Crveno more. Ne ostade ni jedan jedini skakavac na cijelom egipatskom području.
20. Ali Gospodin otvrdnu srce faraonu, tako da on ne pusti Izrćlovih sinova.
21. Tada zapovjedi Gospodin Mojsiju: “Pruži svoju ruku prema nebu, da dođe na egipatsku zemlju takva tama da se može pipati!”
22. Mojsije pruži ruku prema nebu, i nastade gusta tama po svoj egipatskoj zemlji.
23. Ljudi ne vidješe jedan drugoga i nitko se tri dana ne maknu sa svojega mjesta. Ali svi Izrćlci imali su bijeli dan u svojim stanovima.
24. I faraon dozva Mojsija i reče: “Idite, služite Gospodinu! Samo vaše ovce i goveda neka ostanu ovdje! Vaše žene i djeca smiju ići s vama.”
25. A Mojsije odvrati: “Ako nam ti sam daš što ćemo zaklati i spaliti za žrtvu, mi ćemo to žrtvovati Gospodinu, svom Bogu.
26. Ali i naša stoka mora ići s nama. Ni papak ne smije ostati. Jer od toga ćemo morati uzimati da služimo Gospodinu, Bogu svojemu. Mi ne znamo kako ćemo morati iskazati Gospodinu svoje štovanje, dok ne budemo tamo.”
27. A Gospodin otvrdnu srce faraonu, tako da ih on ne htjede pustiti.
28. Štoviše, faraon mu reče: “Odlazi od mene! čuvaj se da mi više ne dođeš na oči! čim mi dođeš na oči, mrtav si!”
29. Mojsije odvrati: “Jest, ti reče. Ja više ne ću doći preda te.”

Psalmi 17:8-15
8. čuvaj me kao zjenicu oka! Sakrij me u sjenu svojih krila,
9. od bezbožnika koji me nasiljem pritišću, od neprijatelja koji me opkoljuju!
10. Oni bešćutno zatvoriše svoje srce i drsko govore hvastavim ustima.
11. Uhode naše korake, a njihove oči oštro vrebaju da me na zemlju sruše.
12. Slični su lavu željnom plijena ili laviću koji se zgurio u potaji.
13. Ustani, Gospode! Stani mu nasuprot! Sruši ga! Spasi svojim mačem moj život od bezbožnika!
14. Spasi me svojom rukom, Gospode, od ljudi, od ljudi ovoga svijeta koji imaju dio u ovom životu i čiju utrobu puniš svojim blagom. Njihovi se sinovi nasite, a ostatak ostavljaju svojoj djeci.
15. A ja ću u pravdi gledati tvoje lice, i kad se probudim do sitosti se nagledati tvoje prilike.

Izreka 5:21-23
21. Zaista, pred očima su Gospodnjim svačiji putovi; on pazi na sve njegove staze. \
22. Bezbožnika hvata njegova vlastita krivnja; užetima svojih grijeha on biva vezan. \
23. Umrijet će od nestašice stege; on će se srušiti u velikoj svojoj ludosti. \

Mateju 20:1-16
1. ”Kraljevstvo je nebesko kao domaćin koji rano ujutro izađe da unajmi poslenike za svoj vinograd.
2. On se pogodi s poslenicima po denar na dan i posla ih u svoj vinograd.
3. Oko treće ure izađe opet. Tada vidje druge gdje stoje besposleni na trgu
4. i reče im: Idite i vi u moj vinograd; dat ću vam što bude pravo.\
5. Oni otiđoše. Oko šeste i devete ure izađe opet i učini isto tako.
6. Kad je izašao oko jedanćste ure, nađe opet druge gdje stoje. On ih upita: Što stojite ovdje vazdan besposleni?
7. Oni mu odgovoriše: Nitko nas ne unajmi. On im odvrati: Idite i vi u moj vinograd!
8. Uvečer reče gospodar vinograda svojemu upravitelju: Dozovi poslenike i isplati im plaću, od posljednjih do prvih!
9. Tada dođoše oni od jedanćste ure i svaki primi po denar.
10. A kad dođoše prvi, pomisliše da će više primiti. Ali i od njih svaki primi po denar.
11. Kad ga primiše, uzeše mrmljati na domaćina
12. i rekoše: Ovi su posljednji radili samo jednu jedinu uru i ti si ih izjednačio s nama koji smo podnosili teret i žegu dana.
13. Prijatelju, odvrati on jednome od njih, ja tebi ne činim krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar?
14. Uzmi što je tvoje i idi! A ja hoću i ovome posljednjemu dati kao tebi.
15. Ili, zar ja ne smijem činiti sa svojim vlasništvom što hoću? Zar je tvoje oko zavidno što sam ja dobar?
16. Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.”