A A A A A

Biblija u jednoj godini

Siječanj 24

Postanka 47:1-31
1. Josip ode i dojavi faronu: “Otac moj i moja braća, sa svojim ovcama i govedima i sa svim svojim imanjem, dođoše iz kanaanske zemlje i nalaze se u Gošenu.”
2. Petoricu od svoje braće bio je uzeo sa sobom. Njih predstavi faraonu.
3. A kad faraon upita njegovu braću: “Što je vaše zanimanje?”, odgovoriše oni faraonu: “Pastiri ovaca su tvoje sluge, mi, kao i naši oci.”
4. Tada rekoše faraonu: “Dođosmo da se ovdje u zemlji zadržimo neko vrijeme. Sluge tvoje ne nalaze više za svoje ovce paše, jer glad teško pritišće kanaansku zemlju. Pa dopusti da tvoje sluge smiju ostati u gošenskoj zemlji.”
5. Tada reče faraon Josipu: “Dođoše ti tvoj otac i tvoja braća.
6. Egipatska ti zemlja stoji na raspolaganju. Naseli svog oca i braću u najboljem dijelu zemlje! Neka ostanu u Gošenu. I nađeš li među njima valjane ljude, postavi ih za nadzornike nad mojim vlastitim stadom!”
7. Potom dovede Josip svog oca Jakova unutra i predstavi ga faraonu. Jakov pozdravi faraona želeći mu blagoslov.
8. Faraon upita Jakova: “Koliko ti je godina?”
9. Jakov odgovori faraonu: “Dani mog putovanja iznose sto i trideset godina; malo ih je na broju, a zle su bile godine moga života. Ne stižu one godinâ života mojih otaca što ih oni provedoše na svojemu putovanju.” \
10. Tada se Jakov oprosti od faraona i ode.
11. A Josip naseli svog oca i braću i dade im posjed u egipatskoj zemlji, u najboljem dijelu zemlje, naime u pokrajini ramseškoj, kao što je bio zapovjedio faraon.
12. Josip opskrbi kruhom oca i braću i svu obitelj svog oca po broju njihove družine.
13. Na svoj zemlji nije tad više bilo kruha; jer je glad bila veoma velika. I egipatska zemlja, kao i kanaanska zemlja, bila je iscrpljena od gladi. \
14. Josip pomalo sve novce, što se nađoše u zemlji egipatskoj i u zemlji kanaanskoj, skupi u svoju ruku za žito što se je moralo kupovati. Josip izruči te novce faraonovoj kući.
15. A kad nestade novaca u egipatskoj i u kanaanskoj zemlji, stadoše svi Egipćani dolaziti k Josipu moleći: “Daj nam kruha! Zašto da poumremo pred tvojim očima? Jer nema više novaca.”
16. Josip odvrati: “Dajte ovamo svoju stoku, i ja ću vam za stoku dati kruha, kad više nemate novaca.”
17. I dovodili su svoju stoku k Josipu, i Josip im davao kruha za konje, za ovce, za goveda i za magarce. Tako ih opskrbi u onoj godini kruhom za cijenu cijele njihove stoke.
18. Kad prođe ta godina, stadoše opet u drugoj godini dolaziti k njemu i rekoše mu: “Ne možemo ti, gospodaru, skrivati. Novaca je nestalo, i stoka je, gospodaru, prešla na tebe. Ništa više ne preostade za tebe, gospodaru, osim našega tijela i naših polja.
19. Zašto da stradamo pred tvojim očima, mi i naša polja? Kupi nas i naša polja za kruh, a mi ćemo zajedno sa svojim poljima služiti faraonu! Ali daj sjemena da ostanemo na životu i ne poumremo i da polja ne budu opustošena!”
20. Tako pokupova Josip faraonu sva polja u egipatskoj zemlji; jer su svi Egipćani prodavali svoja polja, kad ih je glad teško pritisnula. Tako dođe zemlja u posjed faraonu.\
21. A narod zasužnji od jednoga kraja egipatske pokrajine do drugoga.
22. Samo ne kupi svećenička polja jer su svećenici dobivali od faraona utvrđen dohodak i živjeli su od svojega utvrđenog dohotka što im ga je bio odredio faraon. Zato svećenici ne morahu prodavati svojih polja.
23. Josip reče narodu: “Ovim kupujem vas zajedno s vašim poljima za faraona! Evo vam sjemena da možete posijati polja.
24. Ali od prihoda morate jednu petinu dati faraonu. Ostale četiri petine pripadaju vama kao sjeme za polja i za uzdržavanje vama i vašim obiteljima, kao i za prehranu vaše djece.”
25. Tad oni povikaše: “Ti nam spašavaš život. Neka nađemo milost u tvojim očima, gospodaru, i rado ćemo biti sužnji faraonu!”
26. Tako Josip od toga učini zakonsku obvezu što do dana današnjega leži na posjedu u egipatskoj zemlji, da se daje petina faraonu. Samo svećenički posjed ne potpade faraonu.
27. Tako se Izrćlci naseliše u egipatskoj zemlji, u pokrajini gošenskoj; tu se utvrdiše i umnožiše, i postadoše veoma brojni.\
28. Jakov poživje u egipatskoj zemlji još sedamnćst godina. Bilo je dana Jakovljeva života sto i četrdeset i sedam godina.
29. A kad se približi vrijeme Izrćlu da umre, dozva svog sina Josipa i reče mu: “Ako sam našao milost u tvojim očima, stavi, molim, svoju ruku pod moje bedro na zakletvu, da ćeš mi iskazati ljubav i vjernost, da me ne ćeš pokopati u Egiptu!
30. Kod svojih otaca hoću radije da počivam. Zato me odnesi iz Egipta i pokopaj me u njihovu grobu!” On odgovori: “Učinit ću kako zahtijevaš.”
31. Onaj reče: “Zakuni mi se!” i on mu se zakune. Tada se prignu Izrćl prema uzglavlju postelje.

Postanka 48:1-22
1. Poslije poručiše Josipu: “Otac ti je bolestan.” Tada uze on sa sobom oba svoja sina: Manašeja i Efrajima.
2. Kad javiše Jakovu: “Sin tvoj Josip dolazi k tebi”, skupi Izrćl svoje snage i sjede u postelji.
3. I reče Jakov Josipu: “Bog svemogući objavi mi se u Luzu u kanaanskoj zemlji i blagoslovi me,
4. i reče mi: Učinit ću te plodnim i umnožit ću te i učinit ću te mnoštvom naroda i dat ću ovu zemlju tvojemu potomstvu nakon tebe u vječna vremena.
5. A sada oba tvoja sina, što ti se rodiše u egipatskoj zemlji prije nego dođoh k tebi u Egipat, neka budu kao da su moja! Efrajim i Manaše neka budu moji kao Ruben i Šimun!
6. A djeca koju si dobio poslije njih neka budu tvoja! Neka se po imenu jednoga od obojice svoje braće zovu u svom nasljedstvu!
7. Kad dođoh iz Padana, umre mi Rahela u kanaanskoj zemlji na putu, kad je još samo malo bilo puta do Efrate, i ja je pokopah tamo na putu u Efratu, a to je Betlehem”.
8. Kad Izrćl vidje sinove Josipove, upita: “Tko su ovi?”
9. Josip odgovori svom ocu: “To su moji sinovi, što mi ih Bog darova ovdje.” Tada on reče: “Privedi ih k meni, da ih blagoslovim!”
10. Oči Izrćla bile su, naime, oslabile zbog starosti, tako da nije više mogao dobro vidjeti. Kad mu ih privede, poljubi ih i zagrli.
11. Onda reče Izrćl Josipu: “Nisam mislio da ću te opet vidjeti; a eto, Bog mi još dade da vidim tvoje potomke.” \
12. Nato ih Josip odmače opet od njegovih koljena i prignu se pred njim sve do zemlje.
13. Potom uze Josip obojicu, Efrajima svojom desnicom, tako da je stajao Izrćlu slijeva, i Manašea svojom ljevicom, tako da je stajao Izrćlu zdesna, i povede ih k njemu.
14. Izrćl pruži svoju desnicu i stavi je na glavu Efrajimovu, premda je ovaj bio mlađi, i ljevicu na glavu Manašeovu držeći prekrižene svoje ruke, makar je Manaše bio prvorođenac.
15. Tada blagoslovi Josipa riječima: “Bog pred čijim su licem hodili moji oci Abraham i Izak, Bog, koji mi je bio pastir od prvoga mojega daha sve do dana današnjega,
16. Anđeo, koji me je izbavljao iz svake nevolje, neka blagoslovi ove dječake! U njima neka moje ime i ime mojih otaca Abrahama i Izaka nadalje živi! Neka postanu mnogobrojni i neka se množe na zemlji!”
17. Kad vidje Josip da otac njegov stavi svoju desnu ruku na glavu Efrajimovu, ne bi mu to drago pa prihvati očevu ruku da je premjesti s Efrajimove glave na glavu Manašeovu.
18. Pritom reče Josip ocu: “Ne tako, oče moj! Ovaj je prvorođenac. Stavi svoju desnicu na njegovu glavu!”
19. Ali njegov otac ne htjede i reče: “Znam dobro, sine moj, znam dobro! I on će postati narod, i on će biti moćan; ali će mlađi brat biti veći od njega i potomci će njegovi postati mnoštvo narodâ.”\
20. Blagoslov svoj nad njima završi riječima: “Imenima vašim blagoslivljat će Izrćlci i govorit će: Bog neka te učini kao Efrajima i Manašea!” Tako dakle pretpostavi Efrajima Manašeu.
21. Tada reče Izrćl Josipu: “Evo, ja ću umrijeti. Ali Bog će biti s vama i odvest će vas natrag u zemlju vaših otaca.
22. A ja tebi dajem jedan dio zemlje više nego tvojoj braći, što ga oduzeh Amorejcima mačem i lukom.”

Psalmi 13:1-6
1. Upravitelju pjevačkoga zbora. Psalam. Davidov.
2. Dokle ćeš me, Gospode, sasvim zaboravljati? Dokle ćeš od mene skrivati svoje lice?
3. Dokle će me još mučiti tjeskoba u duši i bez prestanka jad u srcu? Dokle će se još moj neprijatelj nada mnom podizati?
4. Pogledaj na me, usliši me, Gospode, Bože moj! Prosvijetli moje oči da ne padnem u smrtni san!
5. Da ne kaže moj neprijatelj: “Upokorio sam ga!” Protivnici bi moji klicali kad bih posrnuo.
6. A ja se uzdam u tvoje milosrđe, neka se razveseli moje srce zbog tvoga spasenja. Pjevat ću Gospodu jer mi je učinio dobro.

Izreka 4:18-19
18. Staza je pravednikâ kao osvit; on sve više svijetli, do potpuna dana. \
19. Put je bezbožnikâ kao tamna noć, i ne znaju na što će se spotaknuti.

Mateju 15:21-39
21. Otamo otiđe Isus dalje i povuče se u podučje Tira i Sidona.
22. Tada dođe žena Kanaanka iz onoga kraja i povika: “Smiluj mi se, Gospodine, sine Davidov! Moju kćer vrlo muči đavao.”
23. On se ne osvrnu nijednom riječju. Tada pristupiše njegovi učenici i zamoliše ga: “Otpusti je! Jer viče za nama!”
24. On odvrati: “Ja sam poslan samo k izgubljenim ovcama Izrćlove kuće.”
25. Uto dođe ona, pade pred njega ničice i zamoli: “Gospodine, pomozi mi!”
26. On reče: “Nije pravo oduzeti kruh djeci i baciti ga psićima.”
27. ”Sigurno, Gospodine”, odvrati ona, “ali psići dobiju ipak od mrvica što padnu sa stola njihovih gospodara.”
28. Tada joj reče Isus: “O, ženo, velika je tvoja vjera; neka ti bude kako želiš!” Od toga časa bila je njezina kći zdrava. \
29. Otamo ode Isus dalje i dođe na Galilejsko more. Popne se na goru i ondje sjede.
30. Tada se sabra oko njega veliko mnoštvo naroda. Oni donesoše sa sobom hrome, kljaste, slijepe, nijeme i mnoge druge i položiše ih do njegovih nogu. I on ih iscijeli.
31. Kad vidje narod kako nijemi govore, kljasti ozdravljaju, hromi hodaju i slijepi gledaju, divio se i slavio je Izrćlova Boga.
32. Tada Isus dozva svoje učenike k sebi i reče: “Žao mi je naroda. Već tri dana stoje kod mene i nemaju što jesti. Ne ću ih otpustiti gladne. Inače bi mogli klonuti na putu.”
33. Učenici mu odvratiše: “Odakle da dobijemo u pustinji toliki kruh, da se nasiti tako veliko mnoštvo?”
34. Isus ih upita: “Koliko kruhova imate?” Oni odgovoriše: “Sedam i nekoliko ribica.”
35. Tada zapovjedi da narod posjeda po zemlji.
36. Onda uze onih sedam kruhova i ribe, izreče hvalu, razlomi kruhove i davaše ih svojim učenicima, a učenici ih davahu narodu.
37. Svi su jeli i nasitili se, štoviše, od preostalih komada ponesoše još sedam punih košarica.
38. Bilo je četiri tisuće muževa koji su jeli, osim žena i djece.
39. Tada otpusti narod, uđe u lađicu i ode u okolinu Magadan.