A A A A A

2 Samuelu 11:1-27
1. Sljedeće godine, u vrijeme kad kraljevi obično idu u rat, posla David Joaba s njegovim ljudima i s cijelim Izrćlom. Oni opustošiše zemlju Amonaca i opkoliše Rabu. David je bio ostao u Jeruzalemu.
2. Jedne večeri ustane David iz postelje i prošeće se po krovu kraljevske palače. Tada vidje s krova ženu kako se kupa. Žena je bila vrlo lijepa.
3. Kad se kralj propitao za ženu, rekoše mu: “To je Bat Šeba, Eliamova kći, žena Hetita Urije.”
4. Nato posla David poslanike i dade je dovesti. Kad dođe k njemu, on leže s njom. Nakon što se ona bila očistila od svoje nečistoće, vrati se u svoju kuću.
5. Kad žena zatrudnje, posla ona i poruči Davidu: “Trudna sam.”
6. Tada isporuči David Joabu zapovijed: “Pošalji mi Hetita Uriju!” Joab posla Uriju k Davidu.
7. Kad Urije dođe k njemu, upita ga David kako je Joab i kako su čete, i kako ide rat.
8. Onda reče David Uriji: “Idi sada svojoj kuću i operi sebi noge!” I kad Urije ostavi kraljevu palaču, iznesoše za njim kraljevsko jelo.
9. Ali Urije leže na vratima kraljeve palače, kod slugu svoga gospodara i ne ode u svoju kuću.
10. Javiše to Davidu: “Urije nije otišao svojoj kući.” Tada upita David Uriju: “Pa ti si došao s puta. Zašto nisi otišao svojoj kući?”
11. Urije odvrati Davidu: “Kovčeg i Izrćl i Juda stanuju u kolibama. I moj gospodar Joab i sluge mojega gospodara taboruju na slobodnom polju, pa da onda ja idem u svoju kuću, da jedem i pijem i spavam kod svoje žene? Tako ti bio živ i tako bila živa tvoja duša, ne ću to učiniti!”
12. Tada reče David Uriji: “Ostani još i danas ovdje! Sutra te otpuštam.” Tako osta Urije još onaj i sljedeći dan u Jeruzalemu.
13. Kad je na Davidov poziv jeo i pio kod njega, ovaj ga opije. Ali kad je navečer otišao, leže na svoju postelju kod slugu svog gospodara, da bi spavao, i ne ode svojoj kući.
14. Sljedećeg jutra napisa David Joabu pismo i posla ga po Uriji.
15. U knjizi je pisao: “Namjestite Uriju sprijeda, gdje je najžešći boj! Tada se povucite od njega, da bude pogođen i padne!”
16. I Joab kod opsjedanja grada namjesti Uriju na mjesto za koje je znao da su tamo hrabri ljudi.
17. Kad onda građani iziđoše i navališe na Joaba, padoše neki od čete, od Davidove momčadi. I Hetit Urije nađe smrt.
18. Tada Joab posla k Davidu i javi mu sve što je bilo u boju.
19. On dade glasniku zapovijed: “Kad ispripovjediš kralju sve što je bilo u boju,
20. razgnjevit će se kralj i upitat će te: Zašto ste se u boju primakli tako blizu gradu? Zar niste znali da se strijelja sa zida?
21. Tko je ubio Abimeleka, Jerubaalova sina? Nije li žena bacila na nj sa zida gornji mlinski kamen, tako da je umro u Tebesu? Zašto ste išli tako blizu zida? Onda samo reci: Pao je i tvoj sluga Hetit Urije.”
22. Glasnik ode i došavši, javi Davidu sve što mu je bio naložio Joab.
23. Glasnik javi kralju: “Ljudi su bili jači od nas i iziđoše protiv nas na slobodno polje. Morasmo ih suzbiti do gradskih vrata.
24. Tada strijelci stadoše strijeljati tvoje sluge. Pritom pade nekoliko kraljevih sluga. I tvoj sluga, Hetit Urije, nađe smrt.”
25. David odgovori glasniku: “Javi Joabu ovo: Ne uzimaj to k srcu; jer mač proždire sad ovoga, sad onoga! Bori se samo hrabro protiv grada i razori ga! Tako ga ohrabri!”\
26. Kad žena Urijina dozna da je pao njezin muž Urije, žalila je za svojim mužem.
27. čim prođe vrijeme žalovanja, dade je David dovesti u svoju kuću. Ona mu posta žena i rodi mu sina. Ali se Gospodinu ne svidje što je David bio učinio.
2 Samuelu 12:1-31
1. Zato posla Gospodin Natana k Davidu. Kad on dođe k njemu, reče mu: “U jednom gradu živjela su dva čovjeka. Jedan je bio bogat, drugi siromah.
2. Bogati je imao vrlo mnogo ovaca i goveda.
3. Siromah nije imao ništa do jednu jedinu malu ovčicu, koju je bio sebi kupio i hranio je. Odraste uza nj i uz njegovu djecu. Jela je od njegova zalogaja i pila je iz njegove čaše. Spavala je na njegovim prsima i bila mu je kao kći.
4. Kad jednoga dana dođe posjet k bogatome čovjeku, bi mu žao uzeti od svojih ovaca i goveda, kako bi gostu koji ga je pohodio pripremio gozbu; nego uze ovcu siromašnoga čovjeka i zgotovi je gostu koji je k njemu bio svratio.” \
5. David se vrlo razgnjevi na toga čovjeka i reče Natanu: “Tako živ bio Gospodin, zaslužio je smrt čovjek koji je to učinio!
6. Ovcu ima četverostruko nadoknaditi jer je tako radio i nije bio milosrdan!”
7. Natan odvrati Davidu: “Ti si taj čovjek. Ovako govori Gospodin, Bog Izrćlov: Ja sam te pomazao za kralja nad Izrćlom, i ja sam te izbavio iz Šaulove ruke.
8. Dao sam ti kuću tvog gospodara i njegove žene na tvoje krilo. Predao sam ti kuću Izrćlovu i Judinu. I ako bi to bilo malo, dodao bih ti ovo i ono.
9. Zašto si prezreo Gospodnju zapovijed i učinio ono što mu nije bilo po volji? Hetita Uriju ubio si mačem i njegovu ženu uzeo sebi za ženu. Nakon što si njega dao ubiti mačem sinova Amonovih,
10. zato se ne će nikada odmaći mač od tvoje kuće! Jer si mene prezreo i uzeo ženu Hetita Urije sebi za ženu.
11. Ovako govori Gospodin: Evo, ja ću dati da po tvojoj vlastitoj kući dođe na te zlo. Uzet ću ti tvoje žene pred tvojim očima i dat ću ih drugome. On će na vidiku sunca tamo zlo činiti s tvojim ženama.
12. Ti si to doduše činio tajno, ali ću ja ovu prijetnju izvesti pred očima svega Izrćla i po bijelom danu.”
13. Tada David reče Natanu: “Sagriješih Gospodinu.” Natan odgovori Davidu: “I Gospodin je tebi oprostio tvoj grijeh. Ne ćeš umrijeti.
14. Ali jer si tim djelom dao sablazan Gospodnjim neprijateljima, umrijet će sin koji ti se rodio.”
15. Potom se Natan vrati u svoju kuću. A Gospodin udari bolešću dijete što ga je bila Davidu rodila Urijina žena.
16. Tada je David zbog dječaka posjećivao Boga. David je strogo postio. Kad bi došao kući, spavao bi noću na zemlji.
17. Dvorske starješine dolazile bi k njemu, kako bi ga nagovorili da ustane sa zemlje. Ali on nije htio i nije ništa s njima jeo.
18. Sedmoga dana umre dijete. Davidovi dvorani bojali su se javiti mu djetetovu smrt. Mislili su naime: “Dok je dijete još bilo na životu, nije nas slušao kad htjedosmo s njim govoriti. Kako mu možemo sad javiti da je dijete mrtvo? Mogla bi se dogoditi nesreća.”
19. Kad David vidje da njegove sluge šapću među sobom, dosjeti se David da je dijete umrlo. Zato upita David svoje sluge: “Je li dijete mrtvo?” Oni odgovoriše: “Mrtvo je.”
20. I ustade David sa zemlje, umije se i namaza se, promijeni haljine i ode u Gospodnju kuću da se pokloni. Kad se je bio vratio u svoju kuću, zaiska da mu donesu da jede, i jeo je.
21. Sluge ga upitaše: “Kakvo je to postupanje i ponašanje? Kad je dijete još živjelo, postio si zbog njega i plakao, a sad, kad je dijete umrlo, ustaješ i opet jedeš.”
22. On odgovori: “Kad je dijete još živjelo, postio sam zbog njega i plakao, jer sam mislio: Tko zna, može mi se smilovati Gospodin, da dijete ostane na životu!
23. Sad je mrtvo. Što bih sad još postio? Mogu li ga opet vratiti? Ja ću otići k njemu, a ono se ne vraća k meni.”
24. David je tješio svoju ženu Bat-Šebu. On je išao k njoj i bio s njom. Ona rodi sina, i on ga nazva Salomon. Gospodin ga zamilova
25. i dade ga, preko proroka Natana, zbog Gospodina nazvati Jedidja.
26. Joab udari na amonsku Rabu i osvoji kraljevski grad.
27. Nato posla Joab poslanike k Davidu i dojavi mu: “Udario sam na Rabu i zauzeo sam grad na vodi.
28. Podigni sad ostale ratnike, opkoli grad i zauzmi ga, da ja ne zauzmem grada i moje se ime ne izviče nad njim!”
29. I podiže David sve ratnike, ode na Rabu, udari na nj i osvoji ga.
30. Uze njihovu kralju krunu s glave. Imala je vrijednost jednog talenta zlata i dragoga kamenja i pristajala je Davidovoj glavi. On odnese iz grada vrlo bogat plijen.
31. Narod koji je stanovao u njemu dade izvesti, staviti ga na pile, na željezne brane i sjekire, i da radi na pećima u kojima se peku opeke. Tako učini sa svim ostalim gradovima Amonaca. Tada se vrati David sa svom vojskom u Jeruzalem.
Psalmi 65:9-13
9. Dršću pred tvojim znacima stanovnici kraja zemlje, dveri jutra i večeri klicanjem napunjaš.
10. Ti si se brinuo za zemlju, zalijevao je, obogatio je veoma; napunio se potok Božji vodom; daješ im žito; tako si je opremio. \
11. Brazde joj napajaš, njezine grude poravnavaš, kišnim kapljama razmekšavaš, usjeve joj blagoslivljaš.
12. Okrunio si godinu svojom dobrotom i teku staze tvoje obiljem.
13. Bujaju pašnjaci po pustinji, brežuljci se opasuju radošću.
Izreka 16:22-24
22. Izvor je životu mudrost za one koji je posjeduju, a pokuda luđaka je ludost.
23. Razum mudroga učini razboritim njegova usta i umnožava pouku na njegovim usnama.
24. Ljubazne su riječi med samotok, slatke duši, zdrave tijelu.
Ivanu 6:22-51
22. Sutradan mnoštvo naroda što je bilo ostalo preko mora opazi da je ondje bila samo još jedna lađica i da Isus nije bio ušao u lađicu sa svojim učenicima, nego da su njegovi učenici bili otišli sami.
23. Uto iz Tiberijade dođoše druge lađe u blizinu mjesta gdje je Gospodin rekao zahvalnu molitvu i gdje su oni jeli kruh.
24. Kad dakle vidje narod da ondje više nema Isusa ni njegovih učenika, uđoše u lađe i dođoše u Kafarnaum da traže Isusa.
25. Nađoše ga s druge strane mora i upitaše ga: “Učitelju, kad si došao ovamo?”
26. Isus im odgovori: “Zaista, zaista kažem vam: Ne tražite me što čudesa vidjeste, nego što jedoste kruha i nasitiste se.
27. Skrbite se za jelo što ostaje za vječni život, koje će vam dati Sin čovječji; jer njega potvrdi Bog Otac.”\
28. Tada ga upitaše: “Što trebamo činiti da izvršimo Božja djela?”
29. Isus im odgovori: “Ovo je Božje djelo: da vjerujete u onoga koga on posla.”
30. Oni mu odvratiše: “Koji dakle ti znak činiš da vidimo i da ti vjerujemo? Što radiš?
31. Oci su naši jeli manu u pustinji, kao što je pisano: Dade im jesti kruh s neba.”
32. Isus im reče: “Zaista, zaista kažem vam: Ne dade vam Mojsije kruha s neba, nego vam moj Otac daje istiniti kruh s neba.
33. Jer je kruh Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.”
34. Tada mu rekoše: “Gospodine, daj nam svagda taj kruh!”
35. Isus im odvrati: “Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, ne će ogladnjeti; i tko vjeruje u mene, ne će nikad ožednjeti.\
36. Ali vam rekoh: Vi me vidjeste, a ipak ne vjerujete.
37. Sve što meni daje Otac, k meni će doći, i onoga koji dolazi k meni, ne ću istjerati.
38. Jer siđoh s neba ne da činim svoju volju, nego volju onoga koji me posla.
39. A ovo je volja onoga koji me posla: da od svega što mi dade ništa ne izgubim, nego da to uskrisim u posljednji dan.
40. A ovo je volja mojega Oca: da svaki koji vidi Sina i vjeruje u njega ima život vječni, i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.”
41. Tada su mrmljali Židovi protiv njega što reče: “Ja sam kruh koji siđe s neba.”
42. Rekoše: “Nije li ovo Isus, Josipov sin, kojemu mi znamo oca i majku? Kako dakle on veli: Ja siđoh s neba?”
43. Isus im odvrati: “Ne mrmljajte među sobom!
44. Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.
45. U prorocima stoji pisano: Svi će biti poučeni od Boga. Svaki koji čuje od Oca i nauči, dolazi k meni.
46. Ne kao da bi tko vidio Oca. Samo koji je od Boga, vidio je Oca.
47. Zaista, zaista kažem vam: Tko vjeruje, ima život vječni.
48. Ja sam kruh života.
49. Oci su vaši jeli manu u pustinji, i pomriješe.
50. Ovo je kruh koji silazi s neba da tko jede od njega, ne umre.
51. Ja sam kruh živi koji siđoh s neba. Tko jede od ovoga kruha, živjet će dovijeka. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta.”