A A A A A

2 Samuelu 3:1-39
1. Ali rat između Šaulove i Davidove kuće potrajao je još dalje. David je postajao sve moćniji, Šaulova kuća sve slabija.
2. U Hebronu se Davidu rodiše ovi sinovi: njegov prvorođenac bio je Amnon, od Ahinoame iz Jizreela;\
3. njegov drugi sin bio je Kileab, od Abigajile, Nabalove žene iz Karmela; treći je bio Abšalom, sin Maake, kćeri kralja Tolmaja od Gešura;\
4. četvrti Adonija, Hagitin sin; peti Šefatja, Abitalin sin;\
5. šesti Jitream od Egle, Davidove žene. Oni se rodiše Davidu u Hebronu.
6. Dok je bio rat između Šaulove i Davidove kuće, držao se Abner vjerno uz Šaulovu kuću.
7. A Šaul je bio imao priležnicu koja se zvala Rispa, Ajinovu kći. Jednoga dana upita Išbaal Abnera: “Zašto se miješaš s priležnicom mojega oca?”
8. Abner se vrlo razgnjevi na Išbaalov upit i povika: “Jesam li ja pasja glava, ja koji sam do danas činio protiv Jude samo dobro kući Šaula, tvojega oca, i njegovoj braći i njegovim prijateljima. Brinuo sam se za to da ne padneš u Davidove ruke, a danas me prekoravaš zbog jadne žene.
9. Ovo i ono neka Bog učini Abneru ako ne ostvarim ono za što se je Gospodin zakleo Davidu:
10. Otrgnut ću kraljevstvo Šaulovoj kući i prijestolje Davidovo podignuti nad Izrćlom i Judom od Dana do Beer Šebe.”
11. On se ne usudi ništa odgovoriti Abneru, jer ga se je veoma bojao.
12. I Abner posla odmah poslanike k Davidu i poruči: “čija je zemlja?” I zamoli: “Učini, eto, savez sa mnom! Tada će moja ruka biti s tobom, i ja ću svega Izrćla privesti k tebi.”
13. On odgovori: “Dobro! Ja ću sklopiti s tobom savez. Samo jedno tražim od tebe. Ne smiješ mi stupiti pred oči, osim ako mi dovedeš sa sobom Mikalu, Šaulovu kćer, kada mi se dođeš predstaviti.”
14. Ujedno posla David poslanike Išbaalu, Šaulovu sinu, i poruči: “Daj mi natrag moju ženu Mikalu, koju sam dobio za sto prednjih kožica filistejskih.”
15. Išbaal posla i dade je uzeti od njezina muža Paltiela, sina Lajišova.
16. Njezin muž išao je s njom i pratio je plačući do Bahurima. Ali mu reče Abner: “Gledaj da se ukloniš!” I on se vrati.
17. Abner je razgovarao i s izrćlskim starješinama i rekao: “Već odavna htjedoste imati Davida za kralja.
18. Sada to izvedite; jer je Gospodin obećao Davidu: Rukom mog sluge Davida izbavit ću svoj narod Izrćla iz ruku Filistejaca i svih njegovih neprijatelja.” \
19. Tako je isto govorio Abner s Benjaminovim sinovima. Tada se zaputi Abner da i Davidu u Hebronu priopći sve što su bili zaključili Izrćl i sav Benjamin.
20. I dođe Abner s dvadeset ljudi k Davidu u Hebron. David priredi gozbu za Abnera i za ljude što su bili s njim.
21. Pritom obeća Abner Davidu: “Ustat ću i poći, i sav ću Izrćlov narod okupiti oko svog gospodara, kralja, da sklope savez s tobom. Onda ćeš biti svuda kralj, kako si to želio.” Nato David otpusti Abnera da ide s mirom.
22. Tada su se upravo vraćali iz boja Davidovi ljudi i Joab i nosili su sa sobom bogat plijen. Abner nije više bio kod Davida u Hebronu; jer ga je bio već otpustio, da ode s mirom. \
23. Kad Joab i sva četa što ga je pratila stiže, javiše Joabu: “Abner, Nerov sin, došao je kralju, i on ga otpusti da opet ode s mirom.”
24. Joab pođe kralju i reče: “Što si učinio? Abner je bio kod tebe. Zašto si ga pustio da ode s mirom?
25. Pa ti poznaješ Abnera, sina Nerova. On je samo došao da te prevari, da vidi kamo polaziš i ne polaziš i da dozna sve što radiš.”
26. Kad je Joab bio otišao od Davida, posla glasnike za Abnerom. Oni ga vratiše od studenca Sire, a da David nije ništa o tome znao.
27. I kad se vrati Abner u Hebron, pozove ga Joab na stranu pod vrata, kao da hoće govoriti s njim nasamo. Pritom ga zbog krvi svojega brata Asahela ubode u slabine, da je umro.
28. Kad David poslije to sazna, povika: “Ja i kraljevstvo moje nedužni smo pred Gospodinom zauvijek zbog krvi Abnera, sina Nerova.
29. Neka padne na glavu Joabovu i na svu njegovu očinsku kuću! Neka Joabova kuća ne bude nikada bez ljudi što imaju istjecanje sjemena i gubu, nikada bez ljudi koji se podupiru na štake, koji padaju od mača i nemaju kruha!
30. A Joab i njegov brat Abišaj ubiše Abnera jer on pogubi njihova brata Asahela kod Gibeona u boju.”
31. David zapovjedi Joabu i svemu narodu što je bio s njim: “Razderite svoje haljine, odjenite odjeću žalosti i tugujte za Abnerom!” Kralj David išao je za nosilima.
32. Kad Abnera pokopaše u Hebronu, udari kralj na grobu Abnerovu u glasan plač. I sav je narod plakao.
33. Kralj ispjeva pjesmu tužaljku za Abnerom i započe: “Kako umire bezumnik, tako je morao umrijeti Abner:
34. Ruke tvoje nisu bile svezane, i noge tvoje nisu bile u okovima. Pao si kao što se pada od nevaljalih ljudi.” I sav narod zaplaka još više za njim.
35. Kad onda dođe sav narod kako bi nagovorio Davida da jede, dok je još bio dan, zakle se David: “Bog neka mi učini ovo i ono ako okusim kruha ili što drugo prije zalaska sunca!”
36. A sav je narod to čuo i po volji mu je bilo, kao i sve što je kralj činio, sve je bilo po volji svemu narodu.
37. U onaj je dan sav narod i sav Izrćl saznao da iza umorstva Abnera, Nerova sina, nije stajao kralj.
38. Kralj reče svojim slugama: “Ne znate li da je danas pao knez i velikan u Izrćlu?
39. Ja sam danas još odveć slab, premda sam pomazan za kralja. Ti ljudi, Sarvijini sinovi, jači su od mene. Neka Gospodin plati onome koji čini zlo, prema njegovoj zloći!”
2 Samuelu 4:1-12
1. Kad je Šaulov sin doznao da je Abner poginuo u Hebronu, izgubio je srčanost, i sav se Izrćl smeo.
2. A imao je Šaulov sin dvojicu vođa nad četama. Jedan se zvao Baana, drugi Rekab. Bili su sinovi Benjaminovca Rimona iz Beerota, i Beerot se naime pribraja Benjaminu,
3. iako su stanovnici Beerota pobjegli u Gitajim i smatraju se tamo došljacima do dana današnjega.
4. Jonatan, Šaulov sin, imao je sina koji je na obje noge bio hrom. Bilo mu je pet godina kad je stigao glas o Šaulu i Jonatanu iz Jizreela. Tada ga je bila uzela njegova dadilja i pobjegla. U brzini on pade i postade tako hrom. Zvao se je Meribaal.
5. Sinovi Rimona iz Beerota, dakle Rekab i Baana, digoše se i pođoše za podnevne žege u Išbaalovu kuću, kad je o podne počivao.
6. Prodriješe u nutrinu kuće, kao da htjedoše uzeti pšenice, i probodoše ga u slabine. Nato se udaljiše Rekab i njegov brat Baana.
7. Kad su bili došli u kuću, ležao je on na svojoj postelji u spavaonici. Oni ga ubiše, odsjekoše mu glavu, uzeše glavu, pa su išli cijele one noći niz jordansku ravnicu.
8. I donesoše Išbaalovu glavu k Davidu u Hebron, i rekoše kralju: “Evo glave Išbaala, Šaulova sina, tvojega neprijatelja, koji ti je radio o životu! Tako danas osveti Gospodin mojega gospodara, kralja, na Šaulu i njegovu potomku.”
9. David odvrati Rekabu, njegovu bratu Baani, sinovima Rimona iz Beerota, i reče im: “Tako živ bio Gospodin, koji je izbavio moj život iz svake tjeskobe,
10. ja sam onoga koji mi donese vijest da je Šaul mrtav, i koji je mislio da je sretan glasnik, dao uhvatiti i ubiti ga u Siklagu, a ipak sam mu bio morao dati uzdarje.
11. I kad opaki ljudi ubiše čovjeka nedužna u njegovoj kući, na njegovoj postelji, da ja onda ne tražim od vas njegovu krv i da vas ne istrijebim sa zemlje?”
12. I David dade zapovijed vojnicima. Oni ih pogubiše, odsjekoše im ruke i noge i objesiše ih kod jezera u Hebronu. Išbaalovu glavu uzeše i pokopaše je u Abnerovu grobu u Hebronu.
Psalmi 62:5-12
5. Zaista, smišljaju da me sruše s visa mojega, oni vole laž, svojim ustima blagoslivlju, a u srcu proklinju.
6. Samo u Bogu nalazi mir moja duša, jer od njega mi dolazi nada.
7. On je jedini moja stijena i moje spasenje, moj branik, ne ću se pokolebati.
8. U Bogu je moje spasenje i slava. Bog mi je snažna stijena. Svoje utočište nalazim u Bogu.
9. Uzdaj se u njega, narode, u svako doba! Izlijevajte mu svoja srca; Bog je naše utočište! \
10. Sinovi su ljudski samo dah, laž su sinovi čovječji; i kad skoče na tezulju, svi su zajedno lakši od daha. \
11. Ne oslanjajte se na grabež! Niti se hvalite otimačinom! Kad raste imutak, nek vam za nj ne prione srce!
12. Jednom reče Bog, dvaput sam to čuo: moć je u tebe, Bože,
Izreka 16:13-15
13. Istinite se usne moraju svidjeti kralju; tko govori iskreno, toga on mora ljubiti. \
14. Gnjev je kraljev kao glasnik smrti, ali ga mudar čovjek ublaži.
15. U ljubaznom je kraljevu pogledu život; milost je njegova kao oblak kasnoga dažda. \
Ivanu 4:31-54
31. Uto su ga molili učenici: “Učitelju, jedi!”
32. A on im odvrati: “Ja trebam jesti hranu za koju vi ne znate.”
33. Tada učenici rekoše jedan drugome: “Da mu tko nije donio da jede?”
34. Isus im reče: “Moja je hrana to da činim volju onoga koji me je poslao, i da izvršim njegovo djelo.
35. Ne kažete li vi: Još četiri mjeseca i dolazi žetva? Eto, velim vam: Podignite svoje oči i promatrajte njive! One su već bijele za žetvu.
36. Onaj koji žanje, prima plaću i sabire plod za vječni život, da se raduju zajedno: i koji sije i koji žanje.
37. Jer ovdje pristaje poslovica: Jedan sije, drugi žanje.
38. Ja vas poslah da žanjete gdje se vi niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste u njihov posao ušli.” \
39. Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega, jer je žena svjedočila: “On mi kaza sve što sam učinila.”
40. Samarijanci izađoše dakle k njemu i zamoliše ga da ostane kod njih. Tako ostade ondje dva dana.
41. I mnogo ih je više počelo vjerovati zbog njegova nauka.
42. Oni rekoše ženi: “Sad ne vjerujemo više zbog tvoje izjave; jer sami čusmo i znamo: Ovaj je zaista Spasitelj svijeta.” \
43. Nakon dva dana otiđe odatle u Galileju.
44. A Isus je sam posvjedočio da prorok ne vrijedi u svojemu zavičaju.
45. A kad dođe u Galileju, primiše ga Galilejci radosno, jer su vidjeli sve što je učinio na blagdan u Jeruzalemu. Jer su i oni došli na blagdan.
46. Tako dođe opet u Kanu u Galileji, gdje je bio pretvorio vodu u vino. I bio je neki kraljevski činovnik kojemu je sin bolovao u Kafarnaumu.
47. Kad je on čuo da je Isus došao iz Judeje u Galileju, otiđe k njemu i zamoli ga neka siđe i iscijeli mu sina koji je ležao na umoru.
48. Isus mu reče: “Ako ne vidite znakova i čudesa, ne vjerujete.”
49. Reče mu kraljevski činovnik: “Gospodine, siđi, dok nije umrlo moje dijete!”
50. Isus mu odvrati: “Idi! Tvoj sin živi.” Povjerova čovjek riječi koju mu reče Isus i ode.
51. A već na putu dođoše mu ususret njegove sluge i javiše da njegov sin živi.
52. Upita ih za uru u koju se počeo bolje osjećati. Rekoše mu: “Jučer o sedmoj uri pusti ga groznica.”
53. Tada razumje otac da je to bila ona ura u koju mu reče Isus: “Tvoj sin živi.” I povjerova on i sva njegova kuća.
54. To je bilo drugo čudo koje učini Isus poslije svojega povratka iz Judeje u Galileju.