A A A A A

Postanka 41:1-57
1. Dvije godine poslije usnu faraon. Bilo mu je kao da stoji na Nilu.
2. Iz Nila izašlo sedam krava lijepih i ugojenih, i pasle su u šašu.
3. A iza njih izašlo iz Nila sedam drugih krava, ružnih i mršavih, i stale su uz druge krave na obali Nila.
4. Tada požderaše ružne, mršave onih sedam krava lijepih, debelih. I faraon se probudi.
5. Kad opet zaspa, usnu drugi san. Sedam klasova, jedrih i lijepih, izraslo na jednoj slamci.
6. Nakon njih isklijalo sedam klasova sitnih, opaljenih od istočnog vjetra,
7. i sitni klasovi progutaše sedam debelih i punih klasova. Faraon se probudi i opazi da je to sanjao.
8. Ujutro se osjećao uznemiren. On posla i dade pozvati sve egipatske pismoznance i mudrace. Faraon im pripovjedi svoje snove, ali se ne nađe nijedan koji bi ih faraonu mogao protumačiti.
9. Tada uze riječ veliki peharnik i reče faraonu: “Moram se danas spomenuti svoje krivnje.
10. Faraon se jednom razljutio na svoje sluge i mene dao zatvoriti u kući zapovjednika tjelesne straže, mene i velikoga pekara.
11. U istoj noći mi sanjasmo san, ja i on. Svaki od nas sanjao je san koji je bio od osobite važnosti.
12. A bio je tamo s nama jedan hebrejski mladić, rob zapovjednika tjelesne straže. Njemu to ispripovjedismo, i on nam protumači naše snove. Svakom pravo protumači san.
13. I kako nam protumači, tako se dogodi: mene opet postaviše u moju službu, a drugoga dadoše objesiti.”
14. I faraon posla tamo i dade pozvati Josipa. Brže-bolje izvedoše ga iz tamnice. On se ošiša i preobuče te pođe k faraonu.
15. Faraon reče Josipu: “Imao sam san, ali nitko ga ne zna protumačiti. A za tebe sam čuo da samo trebaš čuti san, i odmah ga možeš protumačiti.”
16. Josip odgovori faraonu: “Ja ne mogu ništa; ali Bog će objaviti faraonu što mu je na spasenje.” \
17. Faraon je pripovijedao Josipu: “U mojem snu stajao sam na obali Nila.
18. Tada je izašlo iz Nila sedam krava ugojenih i lijepih, te su pasle u šašu.
19. A iza njih izašlo je sedam drugih krava, loših, posve ružnih i mršavih; nikad ne vidjeh u cijelom Egiptu tako ružnih krava kao što su bile te.\
20. Mršave i ružne krave požderaše onih prvih sedam debelih krava.
21. Kad su one bile iščeznule u njihovu želucu, poznade da su bile došle u njihov želudac, ali su opet bile ružne kao prije. Nato se ja probudih.
22. Tad opet vidjeh u svojem snu kako je sedam klasova izraslo na jednoj slamci, punih i lijepih klasova.
23. A nakon njih isklijalo sedam drugih klasova, praznih, tankih, od vjetra opaljenih
24. i tanki klasovi progutaše sedam lijepih klasova. Ovo ja pripovjedih pismoznancima; ali nijedan mi nije znao protumačiti.” \
25. Josip reče faraonu: “Snovi faraonovi znače jedno te isto. Bog je objavio faraonu što je naumio učiniti.
26. Sedam lijepih krava znači sedam godina; i sedam lijepih klasova znači sedam godina. Snovi imaju jednako značenje.\
27. I sedam krava mršavih i ružnih, što izađoše iza onih znači sedam godina; i sedam klasova praznih, opaljenih od istočnog vjetra, znači sedam gladnih godina.\
28. To sam mislio kad rekoh faraonu: Bog je pokazao faraonu što je naumio učiniti.
29. Eto, doći će sad sedam godina kad će vladati u svoj egipatskoj zemlji veliko izobilje.
30. Ali nakon njih nastat će sedam gladnih godina. Ne će ostati ni traga od svega izobilja u egipatskoj zemlji i glad će dotući zemlju.
31. Od izobilja ne će se opaziti u zemlji ništa više zbog gladi što će poslije doći; jer će biti vrlo velika.\
32. A što je dvaput uzastopce faraon snio, to znači da je Bog to tvrdo odlučio, i Bog će to bez odgađanja izvesti.
33. I sada neka potraži faraon čovjeka mudra i razumna i neka ga postavi nad egipatskom zemljom.
34. Neka faraon nadalje odmah postavi nadzornike po zemlji i neka pokupi petinu od egipatske zemlje za tih sedam godina izobilja.
35. Neka se pokupi sav prihod žetve dobrih godina što sad dolaze, i neka se skupi žito kojim će faraon raspolagati kao zaliha u gradovima i neka se tamo pohrani.
36. Onda je zemlja opskrbljena žitom za sedam gladnih godina, što će doći na Egipat, i tako ne će biti zemlja glađu uništena.”
37. Taj se govor svidje faraonu i svim njegovim slugama.
38. I faraon reče slugama: “Možemo li naći čovjeka u kojem bi duh Božji bio kao u ovom?”
39. A Josipu faraon reče: “Kad je tebi objavio Bog sve to, nema nikoga koji bi bio tako mudar i razuman kao ti.
40. Ti ćeš biti nad mojom kućom; sav moj narod podvrgnut će se tvojim zapovijedima; samo ću prijestoljem biti veći od tebe!”\
41. Tada reče faraon Josipu: “Evo, postavljam te nad svom egipatskom zemljom.”
42. I skine faraon svoj pečatni prsten s ruke i stavi ga Josipu na ruku, dade ga onda obući u haljine od najljepšeg platna i stavi mu zlatni lanac oko vrata.
43. I dade ga voziti na drugim svojim kolima i pred njim klicati: “Na koljena!” Tako ga postavi nad svim Egiptom.
44. Onda reče faraon Josipu: “Ja sam doduše faraon; ali protiv tvoje volje neka nitko ne makne ruke ili noge u egipatskoj zemlji.”\
45. Faraon dade Josipu ime Safenat Paneah i dade mu za ženu Asenatu, kćer Poti-Fere, svećenika u Onu. Potom proputova Josip egipatsku zemlju.
46. Bilo je Josipu trideset godina kad stupi u službu faraona, egipatskoga kralja. Kad je Josip bio otišao od faraona, obiđe svu egipatsku zemlju.
47. I zemlja u sedam godina izobilja ponese veoma mnogo.
48. On pokupi sav prihod žetve što ga je u tih sedam godina bilo u Egiptu, i dade nositi žito u gradove; u svaki je grad nosio žito s okolnih polja.\
49. Tako nakupi Josip žita kao pijeska na moru u tolikoj količini da ga je prestao mjeriti; jer se više nije moglo mjeriti. \
50. Dok još ne nastade glad, rodiše se Josipu dva sina: rodi mu ih Aseneta, kći Poti Fere, svećenika u Onu.
51. Prvorođencu nadjenu Josip ime Manaše; “jer”, reče, “Bog mi dade da zaboravim svu svoju nesreću i svu kuću mog oca.”\
52. Drugome nadjenu ime Efrajim; “jer”, reče, “Bog me učini plodnim u zemlji moje nevolje.” \
53. A kad prođe sedam godina za kojih je vladalo izobilje u egipatskoj zemlji,
54. nastade sedam gladnih godina, kao što je Josip bio navijestio. Nastade glad u svim zemljama; ali u svoj egipatskoj zemlji bilo je kruha.\
55. A kad poče gladovati i sva egipatska zemlja, povika narod k faraonu za kruh. Faraon uputi sve Egipćane: “Idite k Josipu i što vam on rekne, to činite!”
56. I kad je vladala glad u svoj zemlji, dade Josip pootvarati sve žitnice i prodavati žito Egipćanima. A glad je pritiskivala u egipatskoj zemlji sve više.
57. Sav je svijet dolazio u Egipat da kupi žita kod Josipa, jer je po svem svijetu bila velika glad.
Postanka 42:1-38
1. Kad je čuo Jakov da ima žita u Egiptu, reče svojim sinovima: “Što se još dugo skanjujete?”
2. I nastavi: “Eto, čuo sam da ima žita u Egiptu. Otiđite i kupite nam tamo žita, da ostanemo na životu i ne pomremo!”
3. I tako desetorica braće Josipove siđoše da kupe žita u Egiptu.
4. Ali Benjamina, Josipova brata, ne posla Jakov s braćom, jer se bojao da ga ne bi zadesila kakva nesreća.
5. I dođoše među drugima što su dolazili i Izrćlovi sinovi da kupe žita; jer je i u Kanaanu vladala glad.\
6. A Josip je bio upravitelj u zemlji; on je bio onaj koji je prodavao žito svim ljudima u zemlji. I kad Josipova braća dođoše i pokloniše se pred njim sve do zemlje,\
7. i kad Josip vidje svoju braću, prepozna ih dakako, ali se napravi da ih ne poznaje; oštro se otrese na njih i reče im: “Odakle dolazite?” Odgovoriše: “Iz kanaanske zemlje, da kupimo žita.”\
8. Josip, dakle, prepozna braću, a oni njega ne prepoznaše.
9. I pomisli Josip na snove što ih je nekoć snio o njima, i reče im: “Vi ste uhode! Dolazite ovamo da izvidite gdje zemlja ima slabo mjesto!”
10. Odvratiše mu: “Ne, gospodaru, nego tvoje sluge dođoše kupiti žita.
11. Svi smo sinovi jednoga čovjeka. Mi smo pošteni ljudi. Mi, tvoje sluge, nismo uhode.”
12. Ali im on odvrati: “Nije istina nego ovamo dolazite samo da izvidite gdje zemlja ima slabo mjesto.”
13. Odgovoriše: “Dvanćst je tvojih slugu, svi smo braća, sinovi jednoga čovjeka u kanaanskoj zemlji: ali eto, najmlađi je sada kod našega oca, a jedan nije više na životu.”
14. Josip im odvrati: “Tako je kako vam rekoh: Vi ste uhode!
15. O tom ćete biti prokušani, tako živ bio faraon! Ne smijete izaći odavde dok ne dođe ovamo vaš najmlađi brat.
16. Pošaljite jednoga između sebe da dovede vašega brata! A vi drugi ostajete zatvoreni. Tako će se ispitati vaše izjave, je li istina kod vas ili nije. Tako živ bio faraon! Vi ste uhode!”
17. Potom ih dade zajedno zatvoriti na tri dana.
18. A treći dan reče im Josip: “Ako hoćete ostati na životu, onda morate učiniti ovo, jer se ja bojim Boga.
19. Ako ste pošteni ljudi, onda neka ostane jedan između vas braće zatvoren u vašem dosadašnjem zatvoru. A vi drugi možete ići i sa sobom uzeti žito za svoje obitelji što gladuju!
20. Ali najmlađega svojega brata morate mi ovamo dovesti. Tako će se pokazati vaše izjave kao istinite, i vi ne ćete morati umrijeti.” Oni pristadoše na to.
21. Tada rekoše jedan drugome: “Doista, to skrivismo na svom bratu; jer vidjesmo njegovu duševnu muku; kad nas je molio, a mi ga ne poslušasmo. Zato dođe na nas ova nesreća.” \
22. Ruben ih prekori: “Ne rekoh li vam: Ne ogriješite se o dječaka! Ali me ne htjedoste poslušati. Tako se sada traži od nas račun za njegovu krv!”
23. Oni nisu znali da ih Josip razumije, jer je on s njima razgovarao preko tumača.
24. On se okrenu od njih i zaplaka. Potom se opet vrati k njima i razgovarao je s njima. Onda dade između njih uhvatiti Šimuna i svezati ga pred njihovim očima.
25. Potom Josip zapovjedi da im se vreće napune žitom, a pritom da se svakome njegov novac opet stavi u njegovu vreću, i da im se da hrana za put. Pošto se je tako bio pobrinuo za njih,
26. natovariše oni svoje žito na magarce i otiđoše.
27. A kad jedan od njih u prenoćištu otvori svoju vreću da nahrani svojega magarca, ugleda novce što su bili odmah odozgo u njegovoj vreći.
28. On kaza braći: “Novci su moji opet tu! Evo ih u mojoj vreći!” I zadrhta srce u njima. Uplašeni pogledaše jedan drugoga i rekoše: “Zašto nam to učini Bog?”
29. Kad dođoše k svojemu ocu u kanaansku zemlju, pripovjediše mu sve što se zbilo. Rekoše:
30. ”čovjek koji zapovijeda u zemlji otresao se oštro na nas i smatrao nas je ljudima koji su došli da uhode zemlju.
31. Odvratismo mu: Mi smo pošteni ljudi, mi nismo uhode.
32. Dvanćst nas je braće, svi sinovi jednoga oca; jedan nije više na životu, a najmlađi je sada kod našega oca u kanaanskoj zemlji. \
33. Ali čovjek koji zapovijeda u zemlji odvrati nam: Ovako ću doznati da ste pošteni ljudi: Jednoga od vas braće ostavite kod mene; uzmite sa sobom što trebate za obitelji koje gladuju i otiđite!\
34. Ali morate mi dovesti najmlađega brata. Tako ću doznati da niste uhode nego pošteni ljudi. Onda ću vam vratiti i vašega brata, i vi ćete moći slobodno hoditi po zemlji.”
35. A kad su praznili vreće, svaki nađe zavežljaj svog novca u svojoj vreći. Kad vidješe zavežljaje svog novca, uplašiše se oni i njihov otac.
36. Reče im njihov otac Jakov: “Vi mi posmicaste djecu! Josipa nema više, Šimuna nema više na životu, a sad mi hoćete i Benjamina oduzeti! Zašto se sve to obara na me?”
37. Ruben reče svojemu ocu: “Dva sina moja slobodno ubij ako ti ga ne dovedem natrag! Povjeri ga meni; ja ću ti ga opet dovesti!” \
38. Ali on odvrati: “Moj sin ne ide s vama. Brat je njegov eto mrtav, i on ostade sam. Ako bi ga zadesila kakva nesreća na putu na koji morate ići, onda moje sijede vlasi od tuge otpraviste pod zemlju.”
Psalmi 10:12-18
12. Ustani, Gospode Bože! Podigni svoju ruku, ne zaboravi siromaha!
13. Kako može bezbožnik huliti na Boga i misliti u srcu da ti to ne kažnjavaš?
14. Ali ti to vidiš. Ti znaš za muku i tugu, ti ih gledaš i uzimaš u zaštitu. Tebi se povjerava siromah, ti si pomoćnik siroti.
15. Satri bezbožniku i zlobniku mišicu! Kazni do uništenja grijeh zločinca!
16. Gospod je kralj dovijeka i zauvijek; nestade bezbožnika iz njegove zemlje. \
17. Gospode, ti čuješ želje žalosnih, krijepiš njihovo srce, priklanjaš im svoje uho.
18. Ti pribavljaš nemoćnima i patnicima njihovo pravo da više čovjek zemljani ne sije straha.
Izreka 4:7-9
7. Početak mudrosti: pribavi sebi mudrost, pribavi sebi razboritost svim svojim imanjem!
8. Cijeni je visoko: ona će te uzvisiti; ona će te proslaviti kad je zavoliš. \
9. Oko tvoje glave savit će ti mio vijenac, dat će ti sjajnu krunu.”
Mateju 14:1-21
1. U ono vrijeme dopre do četverovlasnika Heroda glas o Isusu.
2. On reče svojim dvoranima: “To je Ivan Krstitelj. On je uskrsnuo od mrtvih; zato djeluju u njemu čudesne sile.”\
3. Herod je, naime, bio dao Ivana uhvatiti, svezati i baciti u tamnicu zbog Herodijade, žene svojega brata Filipa.
4. Jer ga je Ivan bio prekorio: “Nije ti dopušteno imati je za ženu.”
5. Rado bi ga bio dao ubiti, ali se bojao naroda. Jer su ga držali za proroka.
6. Na proslavi Herodova rođendana Herodijadina kći plesala je pred gostima. To se svidjelo Herodu tako
7. da joj je pod zakletvom obećao dati što god zaište.
8. Ona, potaknuta od svoje majke, reče: “Daj mi ovdje na plitici glavu Ivana Krstitelja!”
9. To zabrinu kralja. Ali zbog zakletve i zbog gostiju zapovjedi da joj se dade.
10. I tako dade odsjeći glavu Ivanu u tamnici.
11. Donesoše njegovu glavu na plitici i dadoše je djevojci; ona je odnese svojoj majci.\
12. Tada uzeše njegovi učenici mrtvo tijelo i ukopaše ga. Potom otiđoše i javiše to Isusu.
13. Na tu vijest otiđe Isus otamo u lađici na samotno mjesto, da bude sam. Ali to sazna mnoštvo naroda i pođe za njim pješke iz gradova.
14. Kad on izađe na kopno i vidje veliko mnoštvo, smilova im se i iscijeli njihove bolesnike.
15. Predvečer pristupiše k njemu njegovi učenici i rekoše: “Mjesto je pusto, a doba je već poodmaklo. Otpusti narod, neka ide u sela da kupi sebi hrane!”
16. Isus im odvrati: “Ne treba da idu. Podajte im vi jesti!”
17. Oni mu odvratiše: “Imamo ovdje samo pet kruhova i dvije ribe.”
18. On reče: “Donesite mi ih ovamo!”
19. I odredi da narod posjeda po travi. Tada uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo i izreče blagoslov. Zatim razlomi kruhove i dade ih svojim učenicima, a učenici ih dadoše narodu.
20. Svi su jeli i nasitili se. Štoviše, nakupili su od preostalih komada još dvanćst punih košarica.
21. A broj svih koji su jeli bio je oko pet tisuća muževa, bez žena i djece.