聖書の選択

旧約聖書

	新約聖書

Српска Библија (Latin) DK 1865

‹

Приче 19

›

1
I onaj dan izišavši Isus iz kuće sjeđaše kod mora.
2
I sabraše se oko njega ljudi mnogi, tako da mora ući u lađu i sjesti; a narod sav stajaše po brijegu.
3
I on im kaziva mnogo u pričama govoreći: gle, iziđe sijač da sije.
4
I kad sijaše, jedna zrna padoše kraj puta, i dođoše ptice i pozobaše ih;
5
A druga padoše na kamenita mjesta, gdje ne bijaše mnogo zemlje, i odmah iznikoše; jer ne bijaše u dubinu zemlje.
6
I kad obasja sunce, povenuše, i budući da nemahu žila, posahnuše.
7
A druga padoše u trnje, i naraste trnje, i podavi ih.
8
A druga padoše na zemlju dobru, i donošahu rod, jedno po sto, a jedno po šeset, a jedno po trideset.
9
Ko ima uši da čuje neka čuje.
10
I pristupivši učenici rekoše mu: zašto im govoriš u pričama?
11
A on odgovarajući reče im: vama je dano da znate tajne carstva nebeskoga, a njima nije dano.
12
Jer ko ima, daće mu se, i preteći će mu; a koji nema, uzeće mu se i ono što ima.
13
Zato im govorim u pričama, jer gledajući ne vide, i čujući ne čuju niti razumiju.
14
I zbiva se na njima proroštvo Isaijno, koje govori: ušima ćete čuti, i nećete razumjeti; i očima ćete gledati, i nećete vidjeti.
15
Jer je odrvenilo srce ovijeh ljudi, i ušima teško čuju, i oči su svoje zatvorili da kako ne vide očima, i ušima ne čuju, i srcem ne razumiju, i ne obrate se da ih iscijelim.
16
A blago vašijem očima što vide, i ušima vašijem što čuju.
17
Jer vam kažem zaista da su mnogi proroci i pravednici željeli vidjeti što vi vidite, i ne vidješe; i čuti što vi čujete, i ne čuše.
18
Vi pak čujte priču o sijaču:
19
Svakome koji sluša riječ o carstvu i ne razumije, dolazi nečastivi i krade posijano u srcu njegovom: to je oko puta posijano.
20
A na kamenu posijano to je koji sluša riječ i odmah s radosti primi je,
21
Ali nema korijena u sebi, nego je nepostojan, pa kad bude do nevolje ili ga potjeraju riječi radi, odmah udari natrag.
22
A posijano u trnju to je koji sluša riječ, no briga ovoga svijeta i prijevara bogatstva zaguše riječ, i bez roda ostane.
23
A posijano na dobroj zemlji to je koji sluša riječ i razumije, koji dakle i rod rađa, i donosi jedan po sto, a jedan po šeset, a jedan po trideset.
24
Drugu priču kaza im govoreći: carstvo je nebesko kao čovjek koji posija dobro sjeme u polju svojemu,
25
A kad ljudi pospaše, dođe njegov neprijatelj i posija kukolj po pšenici, pa otide.
26
A kad niče usjev i rod donese, onda se pokaza kukolj.
27
Tada dođoše sluge domaćinove i rekoše mu: gospodaru! nijesi li ti dobro sjeme sijao na svojoj njivi? Otkuda dakle kukolj?
28
A on reče im: neprijatelj čovjek to učini. A sluge rekoše mu: hoćeš li dakle da idemo da ga počupamo?
29
A on reče: ne; da ne bi čupajući kukolj počupali zajedno s njime pšenicu.
30
Ostavite neka raste oboje zajedno do žetve; i u vrijeme žetve reći ću žeteocima: saberite najprije kukolj, i svežite ga u snoplje da ga sažežem; a pšenicu svezite u žitnicu moju.
31
Drugu priču kaza im govoreći: carstvo je nebesko kao zrno gorušično koje uzme čovjek i posije na njivi svojoj,
32
Koje je istina najmanje od sviju sjemena, ali kad uzraste, veće je od svega povrća, i bude drvo da ptice nebeske dolaze, i sjedaju na njegovijem granama.
33
Drugu priču kaza im: carstvo je nebesko kao kvasac koji uzme žena i metne u tri kopanje brašna dok sve ne uskisne.
34
Sve ovo u pričama govori Isus ljudima, i bez priče ništa ne govoraše im:
35
Da se zbude što je rekao prorok govoreći: otvoriću u pričama usta svoja, kazaću sakriveno od postanja svijeta.
36
Tada ostavi Isus ljude, i dođe u kuću. I pristupiše k njemu učenici njegovi govoreći: kaži nam priču o kukolju na njivi.
37
A on odgovarajući reče im: koji sije dobro sjeme ono je sin čovječij;
38
A njiva je svijet; a dobro sjeme sinovi su carstva, a kukolj sinovi su zla;
39
A neprijatelj koji ga je posijao jest đavo; a žetva je pošljedak ovoga vijeka; a žeteoci su anđeli.
40
Kako što se dakle kukolj sabira, i ognjem sažiže, tako će biti na pošljetku ovoga vijeka.
41
Poslaće sin čovječij anđele svoje, i sabraće iz carstva njegova sve sablazni i koji čine bezakonje.
42
I baciće ih u peć ognjenu: ondje će biti plač i škrgut zuba.
43
Tada će se pravednici zasjati kao sunce u carstvu oca svojega. Ko ima uši da čuje neka čuje.
44
Još je carstvo nebesko kao blago sakriveno u polju, koje našavši čovjek sakri i od radosti zato otide i sve što ima prodade i kupi polje ono.
45
Još je carstvo nebesko kao čovjek trgovac koji traži dobra bisera,
46
Pa kad nađe jedno mnogocjeno zrno bisera, otide i prodade sve što imaše i kupi ga.
47
Još je carstvo nebesko kao mreža koja se baci u more i zagrabi od svake ruke ribe;
48
Koja kad se napuni, izvukoše je na kraj, i sjedavši, izbraše dobre u sudove, a zle baciše napolje.
49
Tako će biti na pošljetku vijeka: izići će anđeli i odlučiće zle od pravednijeh.
50
I baciće ih u peć ognjenu: ondje će biti plač i škrgut zuba.
51
Reče im Isus: razumjeste li ovo? Rekoše mu: da, Gospode.
52
A on im reče: zato je svaki književnik koji se naučio carstvu nebeskome kao domaćin koji iznosi iz klijeti svoje novo i staro.
53
I kad svrši Isus priče ove, otide odande.
54
I došavši na postojbinu svoju, učaše ih po zbornicama njihovijem tako da mu se divljahu, i govorahu: otkud ovome premudrost ova i moći?
55
Nije li ovo drvodjeljin sin? ne zove li se mati njegova Marija, i braća njegova Jakov, i Josija, i Simon, i Juda?
56
I sestre njegove nijesu li sve kod nas? Otkud njemu ovo sve?
57
I sablažnjavahu se o njega. A Isus reče im: nema proroka bez časti osim na postojbini svojoj i u domu svojemu.
58
I ne stvori ondje čudesa mnogijeh za nevjerstvo njihovo.
Japanese Bible 1965
Public Domain: Shinkaiyaku Seisho 1965

Приче 19

I onaj dan izišavši Isus iz kuće sjeđaše kod mora.

I sabraše se oko njega ljudi mnogi, tako da mora ući u lađu i sjesti; a narod sav stajaše po brijegu.

I on im kaziva mnogo u pričama govoreći: gle, iziđe sijač da sije.

I kad sijaše, jedna zrna padoše kraj puta, i dođoše ptice i pozobaše ih;

A druga padoše na kamenita mjesta, gdje ne bijaše mnogo zemlje, i odmah iznikoše; jer ne bijaše u dubinu zemlje.

I kad obasja sunce, povenuše, i budući da nemahu žila, posahnuše.

A druga padoše u trnje, i naraste trnje, i podavi ih.

A druga padoše na zemlju dobru, i donošahu rod, jedno po sto, a jedno po šeset, a jedno po trideset.

Ko ima uši da čuje neka čuje.

I pristupivši učenici rekoše mu: zašto im govoriš u pričama?

A on odgovarajući reče im: vama je dano da znate tajne carstva nebeskoga, a njima nije dano.

Jer ko ima, daće mu se, i preteći će mu; a koji nema, uzeće mu se i ono što ima.

Zato im govorim u pričama, jer gledajući ne vide, i čujući ne čuju niti razumiju.

I zbiva se na njima proroštvo Isaijno, koje govori: ušima ćete čuti, i nećete razumjeti; i očima ćete gledati, i nećete vidjeti.

Jer je odrvenilo srce ovijeh ljudi, i ušima teško čuju, i oči su svoje zatvorili da kako ne vide očima, i ušima ne čuju, i srcem ne razumiju, i ne obrate se da ih iscijelim.

A blago vašijem očima što vide, i ušima vašijem što čuju.

Jer vam kažem zaista da su mnogi proroci i pravednici željeli vidjeti što vi vidite, i ne vidješe; i čuti što vi čujete, i ne čuše.

Vi pak čujte priču o sijaču:

Svakome koji sluša riječ o carstvu i ne razumije, dolazi nečastivi i krade posijano u srcu njegovom: to je oko puta posijano.

A na kamenu posijano to je koji sluša riječ i odmah s radosti primi je,

Ali nema korijena u sebi, nego je nepostojan, pa kad bude do nevolje ili ga potjeraju riječi radi, odmah udari natrag.

A posijano u trnju to je koji sluša riječ, no briga ovoga svijeta i prijevara bogatstva zaguše riječ, i bez roda ostane.

A posijano na dobroj zemlji to je koji sluša riječ i razumije, koji dakle i rod rađa, i donosi jedan po sto, a jedan po šeset, a jedan po trideset.

Drugu priču kaza im govoreći: carstvo je nebesko kao čovjek koji posija dobro sjeme u polju svojemu,

A kad ljudi pospaše, dođe njegov neprijatelj i posija kukolj po pšenici, pa otide.

A kad niče usjev i rod donese, onda se pokaza kukolj.

Tada dođoše sluge domaćinove i rekoše mu: gospodaru! nijesi li ti dobro sjeme sijao na svojoj njivi? Otkuda dakle kukolj?

A on reče im: neprijatelj čovjek to učini. A sluge rekoše mu: hoćeš li dakle da idemo da ga počupamo?

A on reče: ne; da ne bi čupajući kukolj počupali zajedno s njime pšenicu.

Ostavite neka raste oboje zajedno do žetve; i u vrijeme žetve reći ću žeteocima: saberite najprije kukolj, i svežite ga u snoplje da ga sažežem; a pšenicu svezite u žitnicu moju.

Drugu priču kaza im govoreći: carstvo je nebesko kao zrno gorušično koje uzme čovjek i posije na njivi svojoj,

Koje je istina najmanje od sviju sjemena, ali kad uzraste, veće je od svega povrća, i bude drvo da ptice nebeske dolaze, i sjedaju na njegovijem granama.

Drugu priču kaza im: carstvo je nebesko kao kvasac koji uzme žena i metne u tri kopanje brašna dok sve ne uskisne.

Sve ovo u pričama govori Isus ljudima, i bez priče ništa ne govoraše im:

Da se zbude što je rekao prorok govoreći: otvoriću u pričama usta svoja, kazaću sakriveno od postanja svijeta.

Tada ostavi Isus ljude, i dođe u kuću. I pristupiše k njemu učenici njegovi govoreći: kaži nam priču o kukolju na njivi.

A on odgovarajući reče im: koji sije dobro sjeme ono je sin čovječij;

A njiva je svijet; a dobro sjeme sinovi su carstva, a kukolj sinovi su zla;

A neprijatelj koji ga je posijao jest đavo; a žetva je pošljedak ovoga vijeka; a žeteoci su anđeli.

Kako što se dakle kukolj sabira, i ognjem sažiže, tako će biti na pošljetku ovoga vijeka.

Poslaće sin čovječij anđele svoje, i sabraće iz carstva njegova sve sablazni i koji čine bezakonje.

I baciće ih u peć ognjenu: ondje će biti plač i škrgut zuba.

Tada će se pravednici zasjati kao sunce u carstvu oca svojega. Ko ima uši da čuje neka čuje.

Još je carstvo nebesko kao blago sakriveno u polju, koje našavši čovjek sakri i od radosti zato otide i sve što ima prodade i kupi polje ono.

Još je carstvo nebesko kao čovjek trgovac koji traži dobra bisera,

Pa kad nađe jedno mnogocjeno zrno bisera, otide i prodade sve što imaše i kupi ga.

Još je carstvo nebesko kao mreža koja se baci u more i zagrabi od svake ruke ribe;

Koja kad se napuni, izvukoše je na kraj, i sjedavši, izbraše dobre u sudove, a zle baciše napolje.

Tako će biti na pošljetku vijeka: izići će anđeli i odlučiće zle od pravednijeh.

I baciće ih u peć ognjenu: ondje će biti plač i škrgut zuba.

Reče im Isus: razumjeste li ovo? Rekoše mu: da, Gospode.

A on im reče: zato je svaki književnik koji se naučio carstvu nebeskome kao domaćin koji iznosi iz klijeti svoje novo i staro.

I kad svrši Isus priče ove, otide odande.

I došavši na postojbinu svoju, učaše ih po zbornicama njihovijem tako da mu se divljahu, i govorahu: otkud ovome premudrost ova i moći?

Nije li ovo drvodjeljin sin? ne zove li se mati njegova Marija, i braća njegova Jakov, i Josija, i Simon, i Juda?

I sestre njegove nijesu li sve kod nas? Otkud njemu ovo sve?

I sablažnjavahu se o njega. A Isus reče im: nema proroka bez časti osim na postojbini svojoj i u domu svojemu.

I ne stvori ondje čudesa mnogijeh za nevjerstvo njihovo.