Стари завет
Нови завет
Српска Библија (Latin) DK 1865
← 13

Јов 14

15 →
1

Čovjek rođen od žene kratka je vijeka i pun nemira.

2

Kao cvijet niče, i otsijeca se, i bježi kao sjen, i ne ostaje.

3

I na takoga otvoraš oko svoje, i mene vodiš na sud sa sobom!

4

Ko će čisto izvaditi iz nečista? Niko.

5

Izmjereni su dani njegovi, broj mjeseca njegovijeh u tebe je; postavio si mu među, preko koje ne može prijeći.

6

Odvrati se od njega da počine dokle ne navrši kao nadničar dan svoj.

7

Jer za drvo ima nadanja, ako se posiječe, da će se još omladiti i da neće biti bez izdanaka;

8

Ako i ostari u zemlji korijen njegov i u prahu izumre panj njegov,

9

Čim osjeti vodu, opet napupi i pusti grane kao prisad.

10

A čovjek umire iznemogao; i kad izdahne čovjek, gdje je?

11

Kao kad voda oteče iz jezera i rijeka opadne i usahne,

12

Tako čovjek kad legne, ne ustaje više; dokle je nebesa neće se probuditi niti će se prenuti oda sna svojega.

13

O da me hoćeš u grobu sakriti i skloniti me dokle ne utoli gnjev tvoj, i da mi daš rok kad ćeš me se opomenuti!

14

Kad umre čovjek, hoće li oživjeti? Sve dane vremena koje mi je određeno čekaću dokle mi dođe promjena.

15

Zazvaćeš, i ja ću ti se odazvati; djelo ruku svojih poželjećeš.

16

A sada brojiš korake moje, i ništa ne ostavljaš za grijeh moj.

17

Zapečaćeni su u tobocu moji prijestupi, i zavezuješ bezakonja moja.

18

Zaista, kao što gora padne i raspadne se, i kao što se stijena odvali s mjesta svojega,

19

I kao što voda spira kamenje i povodanj odnosi prah zemaljski, tako nadanje čovječije obraćaš u ništa.

20

Nadvlađuješ ga jednako, te odlazi, mijenjaš mu lice i otpuštaš ga.

21

Ako sinovi njegovi budu u časti, on ne zna; ako li u sramoti, on se ne brine.

22

Samo tijelo njegovo dok je živ boluje, i duša njegova u njemu tuži.

Serbian Bible (Latin) DK 1865
Public Domain: (Latin) Daničić-Karadžić 1865