Стари завет
Нови завет
Српска Библија (Latin) DK 1865
← 18

Постање 19

20 →
1

A uveče dođoše dva anđela u Sodom; a Lot sjeđaše na vratima Sodomskim; i kad ih ugleda, ustade te ih srete, i pokloni se licem do zemlje,

2

I reče: hodite, gospodo, u kuću sluge svojega, i prenoćite i operite noge svoje; pa sjutra rano kad ustanete pođite svojim putem. A oni rekoše: ne, nego ćemo prenoćiti na ulici.

3

Ali on navali na njih, te se uvratiše k njemu i uđoše u kuću njegovu, i on ih ugosti, i ispeče hljebova prijesnijeh, i jedoše.

4

I još ne bjehu legli, a građani Sodomljani slegoše se oko kuće, staro i mlado, sav narod sa svijeh krajeva,

5

I vikahu Lota i govorahu mu: gdje su ljudi što dođoše sinoć k tebi? izvedi ih k nama da ih poznamo.

6

A Lot izide k njima pred vrata zatvoriv vrata za sobom,

7

I reče im: nemojte, braćo, činiti zla.

8

Evo imam dvije kćeri, koje još ne poznaše čovjeka; njih ću vam izvesti, pa činite s njima što vam je volja; samo ne dirajte u one ljude, jer su zato ušli pod moj krov.

9

A oni mu rekoše: hodi amo. Pa onda rekoše: ovaj je sam došao amo da živi kao došljak, pa još hoće da nam sudi; sad ćemo tebi učiniti gore nego njima. Pa navališe jako na čovjeka, na Lota, i stadoše istavljati vrata.

10

A ona dva čovjeka digoše ruke, i uvukoše Lota k sebi u kuću, i zatvoriše vrata.

11

A ljudi što bijahu pred vratima kućnim ujedanput oslijepiše od najmanjega do najvećega, te ne mogahu naći vrata.

12

Tada ona dva čovjeka rekoše Lotu: ako imaš ovdje još koga svoga, ili zeta ili sina ili kćer, ili koga god svoga u ovom gradu, gledaj nek idu odavde;

13

Jer hoćemo da zatremo mjesto ovo, jer je vika njihova velika pred Gospodom, pa nas posla Gospod da ga zatremo.

14

I izide Lot, i kaza zetovima svojim, za koje šćaše dati kćeri svoje, i reče im: ustajte, idite iz mjesta ovoga, jer će sada zatrti Gospod grad ovaj. Ali se zetovima njegovijem učini da se šali.

15

A kad zora zabijelje, navališe anđeli na Lota govoreći: ustani, uzmi ženu svoju i dvije kćeri svoje koje su tu, da ne pogineš u bezakonju grada toga.

16

A on se stade ščinjati, te ljudi uzeše za ruku njega i ženu njegovu i dvije kćeri njegove, jer ga bješe žao Gospodu, i izvedoše ga i pustiše iza grada.

17

I kad ih izvedoše napolje, reče jedan: izbavi dušu svoju i ne obziri se natrag, i u cijeloj ovoj ravni da nijesi stao; bježi na ono brdo, da ne pogineš.

18

A Lot im reče: nemoj, Gospode!

19

Gle, sluga tvoj nađe milosti pred tobom, i milost je tvoja prevelika koju mi učini sačuvavši mi život; ali ne mogu uteći na brdo da me ne stigne zlo i ne poginem.

20

Eno grad blizu; onamo se može uteći, a mali je; da bježim onamo; ta mali je, te ću ostati živ.

21

A on mu reče: eto poslušaću te i zato, i neću zatrti grada, za koji reče.

22

Brže bježi onamo; jer ne mogu činiti ništa dokle ne stigneš onamo. Zato se prozva onaj grad Sigor.

23

I kad sunce ogranu po zemlji, Lot dođe u Sigor.

24

Tada pusti Gospod na Sodom i na Gomor od Gospoda s neba dažd od sumpora i ognja,

25

I zatr one gradove i svu onu ravan, i sve ljude u gradovima i rod zemaljski.

26

Ali žena Lotova bješe se obazrela idući za njim, i posta slan kamen.

27

A sjutradan rano ustavši Avram, otide na mjesto gdje je stajao pred Gospodom;

28

I pogleda na Sodom i Gomor i svu okolinu po onoj ravni, i ugleda, a to se dizaše dim od zemlje kao dim iz peći.

29

Ali kad Bog zatiraše gradove u onoj ravni, opomenu se Bog Avrama, i izvede Lota iz propasti kad zatr gradove gdje življaše Lot.

30

A Lot otide iz Sigora, i stani se na onom brdu s dvije kćeri svoje, jer se bojaše ostati u Sigoru; i življaše u pećini s dvije kćeri svoje.

31

A starija reče mlađoj: naš je otac star, a nema nikoga na zemlji da dođe k nama kao što je običaj po svoj zemlji.

32

Hajde da damo ocu vina neka se opije, pa da legnemo s njim, eda bismo sačuvale sjeme ocu svojemu.

33

I dadoše ocu vina onu noć; i došavši starija leže s ocem svojim, i on ne osjeti ni kad ona leže ni kad ustade.

34

A sjutradan reče starija mlađoj: gle, noćas spavah s ocem svojim. Da mu damo vina i doveče, pa idi ti i lezi s njim, eda bismo sačuvale sjeme ocu svojemu.

35

Pa i to veče dadoše ocu vina i ustavši mlađa leže s njim, i on ne osjeti ni kad ona leže ni kad ustade.

36

I obje kćeri Lotove zatrudnješe od oca svojega.

37

I starija rodi sina, i nadjede mu ime Moav; od njega su Moavci do današnjega dana.

38

Pa i mlađa rodi sina, i nadjede mu ime Ven-Amije; od njega su Amonci do današnjega dana.

Serbian Bible (Latin) DK 1865
Public Domain: (Latin) Daničić-Karadžić 1865