Propovjednik 1

1

Misli Propovjednika, Davidova sina, kralja u Jeruzalemu.

2

Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!

3

Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem?

4

Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje.

5

Sunce izlazi, sunce zalazi i onda hiti svojem mjestu odakle izlazi.

6

Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu.

7

Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovo počnu svoj tok.

8

Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale.

9

Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem.

10

Ima li išta o čemu bi se moglo reći: "Gle, ovo je novo!" Sve je već davno prije nas postojalo.

11

Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći.

12

Ja, Propovjednik, bijah kralj nad Izraelom u Jeruzalemu.

13

I trudih se da mudrošću istražim i dokučim sve što biva pod nebom; o, kako mučnu zadaću zadade Bog sinovima ljudskim.

14

Vidjeh sve što se čini pod suncem: kakve li ispraznosti i puste tlapnje!

15

Što je krivo, ne može se ispraviti; čega nema, izbrojiti se ne može.

16

Rekoh onda sam sebi: "Gle, stekao sam veću mudrost nego bilo tko od mojih prethodnika u Jeruzalemu. Duh moj sabrao je golemu mudrost i znanje."

17

Mudrost pomnjivo proučih, a tako i glupost i ludost, ali sam spoznao da je to pusta tlapnja.

18

Mnogo mudrosti - mnogo jada; što više znanja, to više boli.