Izreka 7

1

Čuvaj, sine, riječi moje i pohrani moje zapovijedi kod sebe.

2

Čuvaj moje zapovijedi, i bit ćeš živ, i nauk moj kao zjenicu oka svoga.

3

Priveži ih sebi na prste, upiši ih na ploči srca svoga;

4

reci mudrosti: "Moja si sestra" i razboritost nazovi "sestričnom",

5

da te čuva od žene preljubnice, od tuđinke koja laskavo govori.

6

Kad bijah jednom na prozoru svoje kuće i gledah van kroz rešetku,

7

vidjeh među lakovjernima, opazih među momcima nerazumna mladića:

8

prolazio je ulicom kraj njezina ugla i koracao putem k njezinoj kući

9

u sumraku između dana i večeri kad se hvata noćna tmina;

10

i gle, susrete ga žena, bludno odjevena i s prijevarom u srcu.

11

Jogunasta bijaše i razuzdana, noge joj se nisu mogle u kući zadržati;

12

bila je čas na ulici, čas na trgovima i vrebala kod svakog ugla;

13

i uhvati ga i poljubi i reče mu bezobrazna lica:

14

"Bila sam dužna žrtvu pričesnicu, i danas izvrših svoj zavjet;

15

zato sam ti izašla u susret, da te tražim, i nađoh te.

16

Svoju sam postelju nastrla sagovima, vezenim pokrivačima misirskim;

17

svoj sam krevet namirisala smirnom, alojem i cimetom.

18

Hajde da se opijamo nasladom do jutra i da se radujemo užicima ljubavi.

19

Jer muža mi nema kod kuće: otišao je na dalek put;

20

uzeo je sa sobom novčani tobolac; a vratit će se kući tek o uštapu."

21

Tako ga zavede svojim vičnim nagovorom, odvuče ga svojim glatkim usnama.

22

I ludo on pođe za njom, kao što vol ide na klaonicu i kao što jelen zapleten u mrežu čeka

23

dok mu strijela ne probije jetra, i kao ptica što ulijeće u zamku, i ne znajući da će ga to života stajati.

24

Zato me, sine moj, poslušaj i čuj riječi mojih usta.

25

Nek' ti srce ne zastranjuje na njezine putove i ne lutaj po njezinim stazama.

26

Jer je mnoge smrtno ranila i oborila, i mnogo je onih što ih je pobila.

27

U Podzemlje vode putovi kroz njenu kuću, dolje u odaje smrti.