Psalmi 102

1

Molitva nevoljnika koji je klonuo pa svoju tugu izlijeva

2

Jahve, usliši molitvu moju, i vapaj moj k tebi da dođe!

3

Nemoj sakrivati lice od mene u dan moje nevolje! Prigni k meni uho svoje: kad te prizovem, brzo me usliši!

4

Jer moji dani nestaju poput dima, a moje kosti gore kao oganj.

5

Srce mi se suši kao pokošena trava i kruh svoj zaboravljam jesti.

6

Od snažnih jecaja mojih kosti mi uz kožu prionuše.

7

Sličan sam čaplji u pustinji, postah k'o ćuk na pustoj razvalini.

8

Ne nalazim sna i uzdišem k'o samotan vrabac na krovu.

9

Svagda me grde dušmani moji; mnome se proklinju što bjesne na me.

10

Pepeo jedem poput kruha, a piće svoje miješam sa suzama

11

zbog tvoje ljutine i gnjeva, jer si me digao i bacio.

12

Moji su dani k'o oduljena sjena, a ja se, gle, sušim poput trave.

13

A ti, o Jahve, ostaješ dovijeka i tvoje ime kroza sva koljena.

14

Ustani, smiluj se Sionu: vrijeme je da mu se smiluješ - sada je čas!

15

Jer milo je slugama tvojim kamenje njegovo, žale ruševine njegove.

16

Tad će se pogani bojati, Jahve, imena tvojega i svi kraljevi zemlje slave tvoje

17

kad Jahve opet sazda Sion, kad se pokaže u slavi svojoj,

18

kad se osvrne na prošnju ubogih i ne prezre molitve njihove.

19

Nek' se zapiše ovo za budući naraštaj, puk što nastane neka hvali Jahvu.

20

Jer Jahve gleda sa svog uzvišenog svetišta, s nebesa na zemlju gleda

21

da čuje jauke sužnjeva, da izbavi smrti predane,

22

da se na Sionu navijesti ime Jahvino i njegova hvala u Jeruzalemu

23

kad se narodi skupe i kraljevstva da služe Jahvi.

24

Putem je istrošio sile moje, skratio mi dane.

25

Rekoh: "Bože moj, nemoj me uzeti u sredini dana mojih! Kroza sva koljena traju godine tvoje.

26

U početku utemelji zemlju, i nebo je djelo ruku tvojih.

27

Propast će, ti ćeš ostati, sve će ostarjeti kao odjeća. Mijenjaš ih poput haljine i nestaju:

28

ti si uvijek isti - godinama tvojim nema kraja.

29

Djeca će tvojih slugu živjeti u miru i potomstvo će njihovo trajati pred tobom.