Jobu 4

1

Tad prozbori Elifaz Temanac i reče:

2

"Možeš li podnijeti da ti progovorim? Ali tko se može uzdržat' od riječi!

3

Eto, mnoge ljude ti si poučio, okrijepio si iznemogle mišice;

4

riječju svojom klonule si pridizao, ojačavao si koljena klecava.

5

A kad tebe stiže, klonuo si duhom, na tebe kad pade, čitav si se smeo!

6

Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje, neporočnost tvoja životu ufanje?

7

TÓa sjeti se: nevin - propade li kada? Kada su zatrti bili pravednici?

8

Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore i nevolju sije, nju će i požeti.

9

Od daha Božjega oni pogibaju, na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje.

10

Rika lavlja, urlik leopardov krše se k'o zubi u lavića.

11

Lav ugiba jer mu nesta plijena, rasuli se mladi lavičini.

12

Tajna riječ se meni objavila, šapat njen je uho moje čulo.

13

Noću, kada snovi duh obuzmu i san dubok kad na ljude pada,

14

strah i trepet mene su svladali, kosti moje žestoko se stresle.

15

Dah mi neki preko lica prođe, digoše se dlake na mom tijelu.

16

Stajao je netko - lica mu ne poznah - ali likom bješe pred očima mojim. Posvuda tišina; uto začuh šapat:

17

'Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Zar je čovjek čist pred svojim Stvoriteljem?

18

Ni slugama svojim više ne vjeruje, i anđele svoje za grijeh okrivljuje -

19

kako ne bi onda goste stanova glinenih kojima je temelj u prahu zemaljskom. Gle, kao moljce njih sveudilj satiru:

20

od jutra do mraka u prah pretvore, nestaju zasvagda - nitko i ne vidi.

21

Iščupan je kolčić njihova šatora, pogibaju skoro, mudrost ne spoznavši.'