Jobu 27

1

Job nastavi svoju besjedu i reče:

2

"Živoga mi Boga što mi pravdu krati i Svesilnog koji dušu mi zagorča:

3

sve dok duha moga bude još u meni, dok mi dah Božji u nosnicama bude,

4

usne moje neće izustiti zloću niti će laž kakva doći na moj jezik.

5

Daleko od mene da vam dadem pravo, nedužnost svoju do zadnjeg daha branim.

6

Pravde svoje ja se držim, ne puštam je; zbog mojih me dana srce korit' neće.

7

Neka mi dušmana kob opakog snađe, a mog protivnika udes bezbožnikov!

8

Čemu se nadati može kad vapije i kada uzdiže k Bogu dušu svoju?

9

Hoće li čuti Bog njegove krikove kada se na njega obori nevolja?

10

Zar će se radovat' on u Svesilnome, zar će Boga svakog časa zazivati?

11

Ali Božju ruku ja ću vam pokazat' i neću vam sakrit namjere Svesilnog.

12

Eto, sve ste sami mogli to vidjeti, što se onda u ispraznosti gubite?"

13

"Ovu sudbu Bog dosuđuje opakom, ovo baštini silnik od Svemogućeg.

14

Ima li sinova mnogo, mač ih čeka, a porod mu neće imat' dosta kruha.

15

Smrt će sahranit' preživjele njegove i udovice ih oplakivat neće.

16

Ako i srebra k'o praha nagomila, ako i nakupi haljina k'o blata,

17

nek' ih skuplja, odjenut će ih pravednik, ljudi će nedužni podijeliti srebro.

18

Od paučine je kuću sagradio, kolibicu kakvu sebi diže čuvar:

19

bogat je legao, al' po posljednji put; kad oči otvori, ničeg više nema.

20

Usred bijela dana strava ga spopada, noću ga oluja zgrabi i odnese.

21

Istočni ga vjetar digne i odvuče, daleko ga baca od njegova mjesta.

22

Bez milosti njime vitla on posvuda, dok mu ovaj kuša umaći iz ruke.

23

Rukama plješću nad njegovom propašću i zvižde na njega kamo god došao.