Jobu 23

1

Job progovori i reče:

2

"Zar mi je i danas tužaljka buntovna? Teška mu ruka iz mene vapaj budi:

3

o, kada bih znao kako ću ga naći, do njegova kako doprijeti prijestolja,

4

pred njim parnicu bih svoju razložio, iz mojih bi usta navrli dokazi.

5

Rad bih znati što bi meni odvratio i razumjeti riječ što bi je rekao!

6

Zar mu treba snage velike za raspru? Ne, dosta bi bilo da me on sasluša.

7

U protivniku bi vidio pravedna, i parnica moja tad bi pobijedila.

8

Na istok krenem li, naći ga ne mogu; pođem li na zapad, ne razabirem ga.

9

Ištem na sjeveru, al' ga ne opažam; nevidljiv je ako se k jugu okrenem.

10

Pa ipak, on dobro zna put kojim kročim! Neka me kuša: čist k'o zlato ću izići!

11

Noga mi se stopa njegovih držala, putem sam njegovim išao ne skrećuć';

12

slušao sam nalog njegovih usana, pohranih mu riječi u grudima svojim.

13

Al' htjedne li štogod, tko će ga odvratit'? Što zaželi dušom, to će ispuniti.

14

Izvršit će što je dosudio meni, kao i sve drugo što je odlučio!

15

Zbog toga pred njime sav ustravljen ja sam, i što više mislim, jače strah me hvata.

16

U komade Bog mi je srce smrvio, užasom me svega prožeo Svesilni,

17

premda nisam ni u tminama propao, ni u mraku što je lice moje zastro.