Jobu 16

1

Job progovori i reče:

2

"Koliko se takvih naslušah besjeda, kako ste mi svi vi mučni tješioci!

3

Ima li kraja tim riječima ispraznim? Što te goni da mi tako odgovaraš?

4

I ja bih mogao k'o vi govoriti da vam je duša na mjestu duše moje; i ja bih vas mog'o zasuti riječima i nad sudbom vašom tako kimat' glavom;

5

i ja bih mogao ustima vas hrabrit', i ne bih žalio trud svojih usana.

6

Al' ako govorim, patnja se ne blaži, ako li zašutim, zar će me minuti?

7

Zlopakost me sada shrvala posvema, čitava se rulja oborila na me.

8

Ustao je proti meni da svjedoči i u lice mi se baca klevetama.

9

Jarošću me svojom razdire i goni, škrgućuć' zubima obara se na me. Moji protivnici sijeku me očima,

10

prijeteći, na mene usta razvaljuju, po obrazima me sramotno ćuškaju, u čoporu svi tad navaljuju na me.

11

Da, zloćudnicima Bog me predao, u ruke opakih on me izručio.

12

Mirno življah dok On ne zadrma mnome, za šiju me ščepa da bi me slomio.

13

Uze me za biljeg i strijelama osu, nemilosrdno mi bubrege probode i mojom žuči zemlju žednu natopi.

14

Na tijelu mi ranu do rane otvara, kao bijesan ratnik nasrće na mene.

15

Tijelo sam golo u kostrijet zašio, zario sam čelo svoje u prašinu.

16

Zapalilo mi se sve lice od suza, sjena tamna preko vjeđa mi je pala.

17

A nema nasilja na rukama mojim, molitva je moja bila uvijek čista.

18

O zemljo, krvi moje nemoj sakriti i kriku mom ne daj nigdje da počine.

19

Odsad na nebu imam ja svjedoka, u visini gore moj stoji branitelj.

20

Moja vika moj je odvjetnik kod Boga dok se ispred njega suze moje liju:

21

o, da me obrani u parbi mojoj s Bogom ko što smrtnik brani svojega bližnjega.

22

No životu mom su odbrojena ljeta, na put bez povratka meni je krenuti.