Jobu 10

1

Kad mi je duši život omrznuo, nek' mi tužaljka poteče slobodno, zborit ću u gorčini duše svoje.

2

Reću ću Bogu: Nemoj me osudit! Kaži mi zašto se na me obaraš.

3

TÓa što od toga imaš da me tlačiš, da djelo ruku svojih zabacuješ, da pomažeš namjerama opakih?

4

Jesu li u tebe oči tjelesne? Zar ti vidiš kao što čovjek vidi?

5

Zar su ti dani k'o dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine?

6

Zbog čega krivnju moju istražuješ i grijehe moje hoćeš razotkriti,

7

kad znadeš dobro da sam nedužan, da ruci tvojoj izmaknut ne mogu?

8

Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet raščiniš!

9

Sjeti se, k'o glinu si me sazdao i u prah ćeš me ponovo vratiti.

10

Nisi li mene k'o mlijeko ulio i učinio da se k'o sir zgrušam?

11

Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama.

12

S milošću si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom.

13

Al' u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera:

14

da paziš budno hoću li zgriješiti i da mi grijeh ne prođe nekažnjeno.

15

Ako sam grešan, onda teško meni, ako li sam prav, glavu ne smijem dići - shrvan sramotom, nesrećom napojen!

16

Ispravim li se, k'o lav me nagoniš, snagu svoju okušavaš na meni,

17

optužbe nove na mene podižeš, jarošću većom na mene usplamtiš i sa svježim se četama obaraš.

18

Iz utrobe što si me izvukao? O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi,

19

bio bih k'o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili.

20

Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim

21

prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne,

22

u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj."