Библија за годину дана


Фебруар 16


Излазак 13:1-22
1. I reče Gospod Mojsiju govoreći:
2. Posveti mi svakoga prvenca, što god otvora matericu u sinova Izrailjevijeh, i od ljudi i od stoke; jer je moje.
3. I Mojsije reče narodu: pamtite ovaj dan, u koji izidoste iz Misira, iz doma ropskoga, jer vas rukom krjepkom izvede Gospod odande; neka se dakle ne jede ništa s kvascem.
4. Danas izlazite, mjeseca Aviva;
5. Pa kad te Gospod uvede u zemlju Hananejsku i Hetejsku i Amorejsku i Jevejsku i Jevusejsku, za koju se zakleo ocima tvojim da će ti je dati, zemlju u kojoj teče mlijeko i med, tada da služiš službu ovu ovoga mjeseca;
6. Sedam dana jedi hljebove prijesne, a sedmi dan neka je praznik Gospodnji.
7. Hljebovi prijesni da se jedu sedam dana, i da se ne vidi u tebe ništa s kvascem, niti da se vidi u tebe kvasac u cijelom kraju tvom.
8. I kazaćeš sinu svojemu u taj dan govoreći: ovo je za ono što mi je učinio Gospod kad sam izlazio iz Misira.
9. I neka ti bude kao znak na ruci tvojoj i kao spomen pred očima tvojima, da ti zakon Gospodnji bude u ustima; jer te je rukom krjepkom izveo Gospod iz Misira.
10. Zato vrši zakon ovaj na vrijeme, od godine do godine.
11. I kad te uvede Gospod u zemlju Hananejsku, kao što se zakleo tebi i tvojim ocima, i da ti je,
12. Odvajaćeš Gospodu što god otvora matericu, i od stoke tvoje što god otvora matericu, što je muško, da bude Gospodu.
13. A svako magare prvenče otkupi jagnjetom ili jaretom; ako li ga ne bi otkupio, slomi mu vrat. Ali svakoga prvenca čovječijega između sinova svojih otkupi.
14. A kad te zapita sin tvoj unapredak govoreći: šta je to? reci mu: rukom krjepkom izvede nas Gospod iz Misira, iz doma ropskoga.
15. Jer kad otvrdnu Faraon, te nas ne htje pustiti, pobi Gospod sve prvence u zemlji Misirskoj od prvenca čovječijega do prvenca od stoke; zato prinosim Gospodu sve muško što otvora matericu, a svakoga prvenca sinova svojih otkupljujem.
16. I to neka ti je kao znak na ruci i kao počeonik među očima tvojima, da nas je rukom krjepkom izveo Gospod iz Misira.
17. A kad Faraon pusti narod, ne odvede ih Bog putem k zemlji Filistejskoj, ako i bješe kraći, jer Bog reče: da se ne pokaje narod kad vidi rat, i ne vrati se u Misir.
18. Nego Bog zavede narod putem preko pustinje na Crvenom Moru. A vojničkim redom izidoše sinovi Izrailjevi iz zemlje Misirske.
19. I Mojsije uze kosti Josifove sa sobom; jer bješe zakleo sinove Izrailjeve rekavši: zaista će vas pohoditi Bog, a tada iznesite kosti moje odavde sa sobom.
20. Tako otišavši iz Sohota stadoše u oko u Etamu, nakraj pustinje.
21. A Gospod iđaše pred njima danju u stupu od oblaka vodeći ih putem, a noću u stupu od ognja svijetleći im, da bi putovali danju i noću.
22. I ne uklanjaše ispred naroda stupa od oblaka danju ni stupa od ognja noću.

Излазак 14:1-31
1. I reče Gospod Mojsiju govoreći:
2. Kaži sinovima Izrailjevijem neka saviju i stanu u oko pred Pi-Airot između Migdola i mora prema Vel-Sefonu; prema njemu neka stanu u oko pokraj mora.
3. Jer će Faraon reći za sinove Izrailjeve: zašli su u zemlju, zatvorila ih je pustinja.
4. I učiniću da otvrdne srce Faraonu, te će poći u potjeru za vama, i ja ću se proslaviti na njemu i na svoj vojsci njegovoj, i Misirci će poznati da sam ja Gospod. I učiniše tako.
5. A kad bi javljeno caru Misirskom da je pobjegao narod, promijeni se srce Faraonovo i sluga njegovijeh prema narodu, te rekoše: šta učinismo, te pustismo Izrailja da nam ne služi?
6. I upreže u kola svoja, i uze narod svoj sa sobom.
7. I uze šest stotina kola izabranih i što još bješe kola Misirskih, i nad svjema vojvode.
8. I Gospod učini, te otvrdnu srce Faraonu caru Misirskom, i pođe u potjeru za sinovima Izrailjevijem, kad sinovi Izrailjevi otidoše pod rukom visokom.
9. I tjeravši ih Misirci stigoše ih, sva kola Faraonova, konjici njegovi i vojska njegova, kad bjehu u okolu na moru kod Pi-Airota prema Vel-Sefonu.
10. I kad se približi Faraon, podigoše sinovi Izrailjevi oči svoje a to Misirci idu za njima, i uplašiše se vrlo, i povikaše sinovi Izrailjevi ka Gospodu.
11. I rekoše Mojsiju: zar ne bješe grobova u Misiru, nego nas dovede da izginemo u pustinji? Šta učini, te nas izvede iz Misira.
12. Nijesmo li ti govorili u Misiru i rekli: prođi nas se, neka služimo Misircima? jer bi nam bolje bilo služiti Misircima nego izginuti u pustinji.
13. A Mojsije reče narodu: ne bojte se, stanite pa gledajte kako će vas Gospod izbaviti danas; jer Misirce koje ste vidjeli danas, nećete ih nigda više vidjeti do vijeka.
14. Gospod će se biti za vas, a vi ćete mučati.
15. A Gospod reče Mojsiju: što vičeš k meni? kaži sinovima Izrailjevijem neka idu.
16. A ti digni štap svoj i pruži ruku svoju na more, i rascijepi ga, pa neka idu sinovi Izrailjevi posred mora suhim.
17. I gle, ja ću učiniti da otvrdne srce Misircima, te će poći za njima; i proslaviću se na Faraonu i na svoj vojsci njegovoj, na kolima njegovijem i na konjicima njegovijem.
18. I Misirci će poznati da sam ja Gospod, kad se proslavim na Faraonu, na kolima njegovijem i na konjicima njegovijem.
19. I podiže se anđeo Gospodnji, koji iđaše pred vojskom Izrailjskom, i otide im za leđa; i podiže se stup od oblaka ispred njih, i stade im za leđa.
20. i došav među vojsku Misirsku i vojsku Izrailjsku bješe onijem oblak mračan a ovijem svijetljaše po noći, te ne pristupiše jedni drugima cijelu noć.
21. I pruži Mojsije ruku svoju na more, a Gospod uzbi more vjetrom istočnijem, koji jako duvaše cijelu noć, i osuši more, i voda se rastupi.
22. I pođoše sinovi Izrailjevi posred mora suhim, i voda im stajaše kao zid s desne strane i s lijeve strane.
23. I Misirci tjerajući ih pođoše za njima posred mora, svi konji Faraonovi, kola i konjici njegovi.
24. A u stražu jutrenju pogleda Gospod na vojsku Misirsku iz stupa od ognja i oblaka, i smete vojsku Misirsku.
25. I pozbaca točkove kolima njihovijem, te ih jedva vucijahu. Tada rekoše Misirci: bježimo od Izrailja, jer se Gospod bije za njih s Misircima.
26. A Gospod reče Mojsiju: pruži ruku svoju na more, neka se vrati voda na Misirce, na kola njihova i na konjike njihove.
27. I Mojsije pruži ruku svoju na more, i dođe opet more na silu svoju pred zoru, a Misirci nagoše bježati prema moru; i Gospod baci Misirce usred mora.
28. A vrativši se voda potopi kola i konjike sa svom vojskom Faraonovom, što ih god bješe pošlo za njima u more, i ne osta od njih nijedan.
29. I sinovi Izrailjevi iđahu posred mora suhim; i stajaše im voda kao zid s desne strane i s lijeve strane.
30. I izbavi Gospod Izrailja u onaj dan iz ruku Misirskih; i vidje Izrailj mrtve Misirce na brijegu morskom.
31. I vidje Izrailj silu veliku, koju pokaza Gospod na Misircima, i narod se poboja Gospoda, i vjerova Gospodu i Mojsiju sluzi njegovu.

Псалми 18:14-20
14. Pusti strijele svoje, i razmetnu ih; silu munja, i rasu ih.
15. I pokazaše se izvori vodeni, i otkriše se temelji vasionoj od prijetnje tvoje, Gospode, od dihanja duha gnjeva tvojega.
16. Tada pruži s visine ruku, uhvati me, izvuče me iz vode velike.
17. Izbavi me od neprijatelja mojega silnoga i od mojih nenavidnika, kad bijahu jači od mene.
18. Ustaše na me u dan nevolje moje, ali mi Gospod bi potpora.
19. Izvede me na prostrano mjesto, i izbavi me, jer sam mu mio.
20. Dade mi Gospod po pravdi mojoj, i za čistotu ruku mojih dariva me.

Приче 6:6-11
6. Idi k mravu, ljenivče, gledaj putove njegove, i omudraj.
7. Nema vođa ni upravitelja ni gospodara;
8. I opet pripravlja ljeti sebi hranu, zbira uz žetvu piću svoju.
9. Dokle ćeš, ljenivče, ležati? kad ćeš ustati od sna svojega?
10. Dok malo prospavaš, dok malo prodrijemlješ, dok malo sklopiš ruke da prilegneš,
11. Utom će doći siromaštvo tvoje kao putnik i oskudica tvoja kao oružan čovjek.

Матеја 21:1-22
1. I kad se približiše k Jerusalimu i dođoše u Vitfagu k Maslinskoj gori, onda Isus posla dva učenika
2. Govoreći im: idite u selo što je prema vama, i odmah ćete naći magaricu privezanu i magare s njom: odriješite je i dovedite mi.
3. I ako vam ko reče što, kažite da oni trebaju Gospodu; i odmah će ih poslati.
4. A ovo je sve bilo da se zbude što je kazao prorok govoreći:
5. Kažite kćeri Sionovoj: evo car tvoj ide tebi krotak, i jaše na magarcu, i magaretu sinu magaričinu.
6. I učenici otidoše, i učinivši kako im zapovjedi Isus
7. Dovedoše magaricu i magare, i metnuše na njih haljine svoje, i posadiše ga na njih.
8. A ljudi mnogi prostriješe haljine svoje po putu; a drugi rezahu granje od drveta i prostirahu po putu.
9. A narod koji iđaše pred njim i za njim, vikaše govoreći: Osana sinu Davidovu! blagosloven koji ide u ime Gospodnje! Osana na visini!
10. I kad on uđe u Jerusalim, uzbuni se sav grad govoreći: ko je to?
11. A narod govoraše: ovo je Isus prorok iz Nazareta Galilejskoga.
12. I uđe Isus u crkvu Božiju, i izgna sve koji prodavahu i kupovahu po crkvi, i ispremeta trpeze onijeh što mijenjahu novce, i klupe onijeh što prodavahu golubove.
13. I reče im: u pismu stoji: dom moj dom molitve neka se zove; a vi načiniste od njega pećinu hajdučku.
14. I pristupiše k njemu hromi i slijepi u crkvi, i iscijeli ih.
15. A kad vidješe glavari sveštenički i književnici čudesa što učini, i djecu gdje viču u crkvi i govore: Osana sinu Davidovu, rasrdiše se.
16. I rekoše mu: čuješ li što ovi govore? A Isus reče im: da! zar nijeste nikad čitali: iz usta male djece i koja sisaju načinio si sebi hvalu?
17. I ostavivši ih iziđe napolje iz grada u Vitaniju, i zanoći ondje.
18. A ujutru vraćajući se u grad ogladnje.
19. I ugledavši smokvu jednu kraj puta dođe k njoj, i ne nađe ništa na njoj do lišća sama, i reče joj: da nikad na tebi ne bude roda dovijeka. I odmah usahnu smokva.
20. I vidjevši to učenici diviše se govoreći: kako odmah usahnu smokva!
21. A Isus odgovarajući reče im: zaista vam kažem: ako imate vjeru i ne posumnjate, ne samo smokveno učinićete, nego i gori ovoj ako rečete: digni se i baci se u more, biće.
22. I sve što uzištete u molitvi vjerujući, dobićete.